| Kosovski model: mirovna ili ratna opcijaStanje ni rata ni mira
 
Kolektivna interesovanja i sukobi etnonacionalnih grupacija na Kosovu vrte se uglavnom oko dilema: cije je 
u stvari Kosovo? Ko ima veca moralna, istorijska, politicka prava nad njim?
Poslednje, proslogodisnje tenzije na Kosovu, koje su po svemu sudeci posledica povecanja represivnih mera 
srpskih vlasti, i alarmantnog kolektivnog frustriranja mladih Albanaca, uprkos apela politickih snaga da se 
sacuva rezignativna hladnokrvnost naznacena kao nenasilna, polako ali sigurno pocinju da poprimaju 
konotacije direktnog (medjuetnickog?) sukoba, koji bi bio katastrofalan ne samo za obe etno-nacionalne 
skupine, vec i za citav region Balkana, a i Evrope!
 
U tom kontekstu, kosovski model tenzija kao jedna realna opasnost proizvodi i neke dugorocne 
konsekvence, koje u ovom trenutku kostaju veoma mnogo! Zbog toga bi ovo sociolosko dijagnosticiranje 
kosovske stvarnosti, dakle kosovske kompetetivnosti trebalo da posluzi, pre svega, kao jedna ozbiljna 
primedba medjunarodnom (a i unutrasnjem srpskom) faktoru, koji bi u ovom slucaju trebalo preventivno da 
reaguje da se ne ponovi nova “Bosna". Drugo, ono treba da dokaze srpsko-albanskim vlastima na Kosovu 
(koje paralelno “prezivljavaju"!) da je krajnje vreme da se nesto preduzme u cilju smirivanja “zlih" duhova, 
koji ce, ako se ovako nastavi, ovaj region pretvori u ratno zariste.
 
Treba odmah potencirati, da poslednji (proslogodisnji) dogadjaji (demonstracije albanskih studenata: i pojava 
novog socioloskog fenomena na politickoj sceni Kosova, koji misli, a bogami i deluje), malo radikalnije, od 
aktuelnog politickog, jos dominantnog, mirovnog diskursa predsednika dr Rugove) samo potvrdjuju tezu, da 
napeto i medjuetnicko stanje, jeste stanje opasnosti koja veoma lako moze buknuti ili eskalirati u neke 
direktne konfrontacije izmedju dveju etnonacionalnih grupacija na Kosovu. Da li ovaj model vodi ka 
jednom neminovnom uslovnom konfrontiranju izmedju “institucionalnih" instaliranih srpskih aktera (vojska, 
policija i paravojnih formacija, koji su u izobilju koncentrisani ovde na Kosovu?!) i goloruke 
etnoinacionalne grupe Albanaca, kao u Hrvatskoj i Bosni.
 
 Bez “istorijskog greha"Analiziran socioloskom dioptrijom, model kompleksa kompetetivnosti na Kosovu bi mogao da se 
okarakterise kao specifican po tome sto se forma a i sadrzina njegove prirode naznacuju i prejudiciraju 
uglavnom kao stanje: “ni mira, ni rata"! Ova specifikacija se ocituje pre svega kao posledica ne samo 
tektonskih promena, koje je doneo rezon demokratske revolucije, gde Albanci medju prvima (odmah posle 
Poljske “Solidarnosti") u Evropi, preko demonstracija 81-e, ulazi u kompetetivni odnos prema srpskim 
komunistickim vlastima u bivsoj Jugoslaviji, uglavnom zbog nedovoljnog afirmisanja svojeg drzavnog 
identiteta. Na drugoj strani, kao kontraodgovor na ovaj, polako artikulisani mirovni pokret, aktivirao se 
srpski masovni pokret, poznat kao “jogurt revolucija", koji je kao jedan od najizazovnijih ciljeva imao 
ultimativno resenje pitanja zajednicke drzave ili cvrscu centralizaciju ili prekrajanje granica u smeru 
integracije svih srpskih manjina i teritorija na kojima one zive, u srpsku drzavu (kao negativan odgovor na 
konfederalno resenje).
Da bi se shvatio sistem ovog tipicnog modela kompetetivnosti na Kosovu, koji se svakako moze koncipirati 
kao veoma alarmantan zbog bojazni od eskalacije u medjuetnicki sukob, mislim da pre toga moramo 
analizirati dimenzije dvaju naznacenih hipotetickih sadrzaja.
 
Da li ova oba etnonacionalna pokreta (stvarana otprilike u isto vreme!?), rezultiraju kao posledica 
kompetetivnih istorijskih odnosa, ili je mozda ovaj kompetetivni prisutni odnos na Kosovu posledica nekog 
istorijskog “greha", u smislu nekakve kolektivne osvete?
 
Ako se potvrdjuje, priroda jedne ili druge konstatacije u albansko-srpskim odnosima, postavlja se drugo 
pitanje: naime, da li su sasvim dovoljne gore pomenute predispozicije (u trenutnim medjunarodnim 
konstelacijama snaga) za izbijanje jednog takvog obimnog medjuetnickog oruzanog sukoba?
 
Gledajuci sa istorijsko-socioloskog stajalista, koji je veoma bitan za dalje sociolosko istrazivanje ovog 
problema, istoriografija obe etnonacionalne grupacije, od aneksije, odnosno amputiranja Kosova (1912/13), 
u okviru jugoslovenskog drzavnog identiteta, dokazuje da izmedju ovih etnonacionalnih skupina nikada nije 
bilo nekog posebnog (vojnog) oruzanog konflikta!? Iako je u politickom estabilismentu i srpskoj 
mitomanskoj istoriji i tradiciji uopste stalno bila prisutna tendencija iseljavanja, etnickih ciscenja, 
diskriminacije, itd. drugih etnonacionalnih skupina. Sto znaci da je gore navedeno prejudiciranje o 
nekakvom “istorijskom grehu", kao glavnom podstrekacu podizanja nivoa kompetetivnosti danas na Kosovu, 
neodrziv i nepostojeci!
 
 Mrtvi mitovi i zivi interesiPre bismo rekli da se kolektivna interesovanja obeju etnonacionalnih grupacija sudaraju i vrte uglavnom oko 
ovih dilema: Cije je u stvari Kosovo? Ko ima veca moralna, istorijska, etnicka, politicka, itd. prava nad 
Kosovom? Srbi, sa svojim istorijskim pravom (sa puno mita i naucnih nejasnoca), ili, ipak Albanci sa 
svojim etnicko-faktickim pravom? Dakle, koje pravo je jace? Ono, zivih (albanska), ili ipak ono mrtvih 
(srpska)?! Sadrzine, ove koje kod oba kolektivna identiteta izazivaju more emocija i znacajnu frustriranu 
snagu da se kolektivno stalno mogu “mobilisati" u svako istorijsko doba?! Ovo sadasnje “mobilisanje" koje 
je poprimao konotacije alarmantnog stanja karakteristicno je i po tome sto se, sto, vise priblizava da tako 
kazemo taj istorijski trenutak razresenja onog glavnog pitanja oko pripadanja ovih 10.000 km utoliko se vise 
povecava nivo kompetetivnosti kod obe etnicke grupe?
Treba odmah reci, da ovo momentalno povecanje doze kompetetivnosti kod Albanaca, koji je okarakterisan 
kao “permanentno mobilan", ima kao uzroke, takodje i svoje posledice, koje se daju ukratko uokviriti:
 
- U sistematicnom razocarenju skolastikom nenasilnog otpora, koji se personifikuje i dalje preko DSK-a, 
koji se bazirao na vanjskom faktoru, izostavljajuci onaj (mozda glavni?) unutrasnji u svojoj strategiji 
suprostavljanja srpskim vlastima.
 
- U sve vise prononciranju ovog (stranog) faktora za buduci status Kosova, koji je i dalje daleko od 
kolektivnih stremljenja Albanaca.
 
- U standardnom povecanju represivnih srpskih drzavnih mera, koje svakim danom polako ali sigurno 
proizvode prave simptome nesigurnosti, a ujedno i kompleks novog modela (ponasanja) nepodnosljivosti 
medju etnickim mladim Albancima.
 
- U sve vise stecenim simpatijama nad novom realnoscu, nazvanim fenomen OVK-a (Oslobodilacka 
Vojska Kosova), stvara skoro sve predispozicije vracanja (mozda definitivno?) Albanaca u svoj 
identifikacioni violentski kod, koji se pomalo zna i pamti iz istorije".
 
Medju Srbima, ili bolje reci u srpskom represivnom rezimu, genezu diskursa “permanentnosti mobiliteta", 
ili nivoa kompetetivnosti, treba uglavnom ispitati u referencijama sacuvanja “teritorijalnog"  i “integralnog" 
suvereniteta drzave nazvane SRJ-a, u sacuvanju postojeceg stanja, koji za aktuelni rezim ima smisao i 
konotacije: ekonomske, politicke, pravne i moralne satisfakcije: ili u zadobijanju sto veceg birackog tela za 
predsednicke izbore, a time i zadobijanje nekakvog prava nad ovom teritorijom, koja ce stalno imati 
geostrateski znacaj za obe etnonacionalne grupacije.
 
Kao sto se i moze videti, obe etnicke grupacije imaju dovoljnih razloga a i motiva da se odrzi jedno 
ovakvo morbidno kompetetivno stanje “ni rata, ni mira", koje, dok god se moze kontrolisati, ne predstavlja 
permanentnu opasnost (a ta mogucnost ovde na Balkanu je veoma malo verovatna) ka nekakvom direktnom 
oruzanom konfrontiranju izmedju dveju skupina.
 
Zato, mislimo da model kompetetivnosti na Kosovu u korelaciji sa institucionalnim srpskim akterima 
(vojskom, policijom i paravojnim snagama) prejudicira i predstavlja svakako jednu permanentnu 
predispoziciju opasnosti za decidivnu ratnu opciju i mirovnu opciju u odnosu sa etnonacionalnom 
grupacijom Srba. Sto znaci da se priroda nekakvog buduceg ratnog sukoba ne moze prejudicirati kao 
posledica krajnjih netolerantnih medjuetnickih odnosa (iako su medjugrupni odnosi, na Kosovu, jos 
kastinskog tipa: 10 odsto stanovnistva vlada nad ostalim 90 odsto), vec pre svega kao posledica 
eksploatisanja privrednih blagostanja i prirodnih resursa, a posebno teritorija, na kojima se nalaze sva ova 
bogatstva.
 
Ali sve ove predispozicije, iako su veoma znacajne, nisu dovoljne za eskalaciju konflikta, a narocito ratnog 
stanja, koji u slucaju izbijanja na ovim prostorima veoma, veoma tesko bi se mogao kontrolisati, kao u 
slucaju Bosne, Cecenije, ili drugde. Dakle, da li ona konstatacija, da ratovi nisu samo “babice" revolucija, 
nego i nacija (kako uostalom se potvrdilo i u slucaju Bosne i Hrvatske), vazi i za kosovske Albance, ili ce 
ipak oni biti iskljuceni iz ove konstatacije, a uz to i postici da realizuju svoje istorijsko stremljenje za 
drzavni identitet, ostaje da se vidi u medjuvremenu, a vreme je na izmaku...!?
 
 Mr Fadil Maloku
sociolog iz Pristine
 
	 |