Snizavanje izbornog cenzusa

Pokazalo se i na crnogorskom primeru da se demokratija mnogo redje radja kao plod dobre volje upravljaca, a mnogo cesce kroz sukob politickih elita od kojih nijedna nije dovoljno snazna da svoju volju i interese nametne ostalima

Pise: Srdjan Darmanovic

U susret vanrednim parlamentarnim izborima - tom odlucujucem obracunu u borbi za politicku vlast u Crnoj Gori - Republicka skupstina je, uz relativno visoku saglasnost politickih stranaka, usvojila tzv. izborne zakone. Ovime je zavrsen visemjesecni rad na (pre)oblikovanju izbornih pravila igre, tj. na usaglasavanju ovih pravila s novonastalim politickim okolnostima vezanim prvenstveno za rascjep vladajuce partije, odnosno za nestanak dominantne partije - mehogeona koja je u svim dosadasnjim izbornim ciklusima mogla da podesava ta pravila prema sopstvenim potrebama i namece ih drugim ucesnicima. Ovoga puta izborni zakoni su doneseni uz aktivno ucesce gotovo svih relevantnih politickih stranaka i uz asistenciju OEBS-a, pa su, u vecoj ili manjoj mjeri, odrazili zahtjeve i interese mnogo sire politicke reprezentacije. Pokazalo se tako i na crnogorskom primjeru da se demokratija mnogo redje radja kao plod dobre volje upravljaca, a mnogo cesce kroz sukob politickih elita od kojih nijedna nije dovoljno snazna da svoju volju i interese nametne ostalima.

Usvojeni izborni zakoni sadrze mnoge novine. Medju njima ima izrazitih pomaka naprijed, boljih i liberalnijih resenja u odnosu na ranija, kao sto ima i onih na kojima se jasno vidi da su vrhovi politickih stranaka ljubomorno cuvali svoju monopolsku poziciju u javnim poslovima i zazirali od upliva nezavisne javnosti i civilnog drustva. Jedna od svakako najznacajnijih promjena koju su novi izborni zakoni donijeli je snizavanje tzv. izbornog praga (cenzusa) za ulazak u parlament. Svi dosadasnji izbori za republicki parlament odrzani su uz postojanje cenzusa od cetiri odsto, dok ce ovo biti prvi na kojima ce za ulazak krug partija medju kojima se dijele poslanicki mandati biti dovoljno tri odsto. Promjena izbornog cenzusa u svakoj zemlji je ozbiljna odluka koja moze izazvati ozbiljne posledice.

Izborni prag (cenzus, prohibitivna klauzula, treshold), neodvojivi je element proporcionalnih izbornih sistema. Kako cilj izbora nije samo u tome da u potpunosti odraze i u parlamentu “preslikaju" volju izbornog tijela, vec i da omoguce formiranje manje ili vise efikasne i odrzive vlade, s primjenom proporcionalnog izbornog sistema obicno ide i uspostavljanje odredjenog izbornog praga/cenzusa. On je njihov nuzni korektivni faktor, jer bi primjena cistog proporcionalnog sistema bez cenzusa vodila pretjeranoj fragmentaciji birackog tijela, pa samim tim i sastava parlamenta. Cenzusom se sprecava ulazak malih partija u parlament i samim tim povecava mogucnost formiranja bilo jednostranacke bilo koalicione vlade. Visina cenzusa varira od zemlje do zemlje, ali se obicno radi od jedan do pet odsto osvojenih glasova na nivou izborne jedinice. Najcesce primjenjivane visine izbornog cenzusa na nacionalnom nivou su cetiri odsto (npr. Madjarska, Svedska, Bugarska), odnosno pet odsto u Danskoj, 1,5 odsto u Meksiku ili cak samo jedan odsto u Izraelu. Samo se po sebi razumije da visi izborni cenzus (4 ili 5 odsto) bolje sprecava fragmentaciju birackog tijela i parlamenta i olaksava formiranje vlade, dok nizi cenzusi tu funkciju obavljaju slabije. O tome slikovito svjedoci primjer Izraela koji se s cenzusom od jedan odsto priblizava cistoj proporcionalnosti i u cijem Knesetu male religiozne partije cesto drze u svojim rukama kljuc za formiranje vlade.

Do snizavanja izbornog cenzusa u Crnoj Gori doslo je na zanimljiv nacin. Receno je, naime, da se to cini kako bi se omogucilo albanskim partijama da obezbijede svoju zastupljenost u parlamentu, ali je upucenima odmah bilo jasno da se tu ne radi toliko o Albancima, koliko da neke druge, uglavnom manje partije nastoje da izvuku korist iz “albanskog slucaja". Naime, ne samo da je bilo drugih modela kojima se moglo rijesiti pitanje albanskih poslanika, a da se pri tome ne snizava izborni cenzus, vec i s usvojenim resenjem kojim se u okviru Crne Gore - jedne izborne jedinice stvara fakticki posebna izborna podjedinica za albanske poslanike, izborni cenzus je za albanske partije skoro nebitan, jer bi ga one na predvidjenoj izbornoj teritoriji mogle dostici lagano i da je on ostao 4 odsto ili cak i da je podignut na 5 odsto.

Veoma intrigantno u citavom slucaju jeste da su snizavanje izbornog cenzusa podrzale tzv. velike partije (s izuzetkom Liberalnog saveza), iako bi, po logici stvari, one trebale biti protiv toga. To je bila rijetka prilika da vidimo poslanike oba DPS-a da su se u nekoj stvari saglasili i bilo je nakon toga cudjenja i pitanja cemu se ima zahvaliti za tu iznenadnu saglasnost. Meni se cini da je stvar vrlo prosta i konkretna. Do snizavanja izbornog cenzusa nije doslo iz uvjerenja da je to bolje za crnogorsku demokratiju, vec iz vrlo konkretnih interesa. Male partije su, kao sto je vec receno, u tome vidjele dodatnu sansu da prezive predstojece kriticne izbore. Dvije najvece partije su imale, svaka svoje, razloge. Vladajuca DPS (M. Pejanovic-Djurisic) jednostavno jos nije odlucila da li ce ici na formiranje neke izborne koalicije ili ce na izbore izaci samostalno. Odlucice se u hodu, zavisno od toga kako procijeni svoje izborne sanse i sta ce pokazati ispitivanja javnog mnjenja. Snizavanjem cenzusa ona ne zatvara vrata eventualnoj izbornoj koaliciji, a ako ipak odluci da nastupi samostalno, nizi cenzus poboljsava sanse za ulazak u parlament nekim njenim potencijalnim postizbornim koalicionim partnerima (NS, SDA, DPS). S druge strane, opoziciona DPS (M. Bulatovic) zna da je u sadasnjoj parlamentarnoj partijskoj strukturi Crne Gore njena koaliciona sposobnost gotovo ravna nuli i u snizavanju izbornog cenzusa vidi sansu da se u parlament probije neka nova grupacija (vjerovatno okupljena oko Bojoviceve NS) koja bi mogla da u pogodnom momentu posluzi kao politicki saveznik. Ova racunica stvorila je paralelogram podrske za snizenje cenzusa i poslanici su izglasali jednu znacajnu promjenu.

Iako je ovakva odluka znacajna, snizenje izbornog cenzusa za jedan odsto nije drasticno i tesko je reci da li ce i koliko pod njegovim uticajem biti izmijenjena postojeca partijska struktura Crne Gore. Uporedjenja radi, da je na izborima za Republicku skupstinu 1992, kada je Crna Gora takodje bila jedna izborna jedinica, primijenjen izborni cenzus od tri umjesto od cetiri odsto, samo bi jedna partija vise izborila ulazak u parlament. Ipak, u principu ne vjerujem da je podsticanje (makar i teoretsko) dodatne fragmentacije izbornog tijela i parlamenta najbolje resenje na duzi rok. Ako se npr. dogodi da se snizavanjem cenzusa na ovogodisnjim izborima, pored postojecih sedam, uvedu u parlament jos dvije ili tri partije (ili koalicije), bice to prilicno neuobicajeno stanje za jednu malu drzavu, sa svega 650.000 stanovnika. Tim prije sto se, sustinski, u Crnoj Gori politicka bitka vodi izmedju dvije, najvise tri magistralne politicke opcije. Zato je osnovano pretpostaviti da ce izborni cenzus od tri odsto, nastao kao plod trenutnih interesa vecine politickih stranaka, prezivjeti samo do prve sledece izborne reforme.