Amerika i Arapi izmedju Oluje i Grmljavine

Najnovija kriza u Zalivu samo je jedan u nizu testiranja odnosa Vasingtona i arapskih drzava, koje su u dva navrata frontalno nastupale prema SAD, ali kratko

Ejub Stitkovac

Sjedinjene Americke Drzave “ubacile" su se jace i odredjenije na arapski prostor poslije Drugog svjetskog rata. Do tada su prakticno sve sadasnje arapske drzave bile pod kontrolom Velike Britanije, Francuske i jos poneke mocnije zemlje.

Iz Egipta je poslednji strani vojnik otisao 1956, a dvije godine kasnije britanske trupe izgubile su oslonac u Iraku. I britanski pukovnik Dzon Glab-pasa morao je napustiti Jordan. Tunis je oslobodjen od poslednjeg francuskog soldata 1963. Iste godine marokanska mjesta Sidi Sliman, Nuaker, Bengedir i Kenitra izbrisana su sa liste americkih vojnih baza, iako je u njih bilo ulozeno oko pola milijarde dolara.

Povlacenje stranih vojnika sa arapskih teritorija nije islo glatko. Jedan od primjera je medjunarodni sukob (1956) zbog vojnih baza u Suecu, a pet godina kasnije vodjen je rat izmedju Francuske i Tunisa oko strateski znacajne Bizerte.

Cinjenica da su Evropljani vladali Arapima, krojili kasnije u najvise slucajeva drzavne granice, povlaceci uglavnom prave linije, ostavljajujuci dovoljno razloga za medjusobna sukobljavanja, olaksala je SAD pristup narocito nekim dijelovima arapskog prostora. Nepisano pravilo da su najudaljenije drzave i “najprijeteljskije" pokazalo se kasnije, bar za Arape, kao retoricka igra.

Americko-saudijska “idila" pocela je poslije susreta (1945) americkog predsjednika Franklina Ruzvelta, i tadasnjeg kralja Abdel Aziza (osnivac saudijske vladarske dinastije) na jednom americkom ratnom brodu. Zasto bas na brodu, a ne u dvorskim odajama? Vjesti Amerikanac htio je da pokaze bogatom kralju udobnost ratne ladje, jer tada nije bilo TV reklama - tvrde dosjetljivi Arapi. Tada je prvi covjek SAD dao do znanja svom sagovorniku koliko njegova zemlja pridaje strateski znacaj Arabijskom poluostrvu. Uskoro su pocele i prve isporuke americkog oruzja, cija vrijednost je do danasnjih dana dostigla fantasticne sume. Kompletna vojna oprema u Saudijskoj Arabiji je americkog porijekla. Cak pepeljare i kante za otpatke unutar vojnih baza uvezene su iz SAD - tvrde upuceniji.

Ukupne americko-arapske odnose, pored podrske Izraelu, mutilo je saveznistvo s Iranom u vrijeme saha Reze Pahlavija, koji je predstavljao strah i trepet za region posebno za one zemlje koje su se priklanjale “istocnom bloku" ili su tezile potpunoj samostalnosti. Nije zanemarljiv podatak da je u Perziji - Iranu otkrivena prva busotina nafte 1908. godine, kod Medjidi Sulejmana, sto je bio uvod u politicko-diplomatsku bitku za ovu zemlju.

Pahlavi je pobjegao iz Irana 1979. godine, kada je duhovnu i drzavnu vlast preuzeo imam Homeini, proglasivsi SAD “najvecim sotonom". Zanimljivo je da je vecina arapskih zemalja zazirala od naglih promjena u Iranu, plaseci se ekspanzije Persijanaca u drugom obliku. Nerascisceni racuni oko koriscenja rijeke Sat-Al-Arab izazvali su osmogodisnji iracko-iranski rat u kome su SAD bile, direktno ili indirektno, na strani Bagdada. Razloga je bilo na pretek. Pored toga sto su SAD izgubile jednog od najvjernijih saveznika, poteze koje je vukao novi rezim bili su vise nego neprijateljski prema Vasingtonu. Zauzimanje americke ambasade u Teheranu od strane “studenata" i drzanje 52 diplomata punih 444 dana izazvali su najvjerovatnije veci bijes americke administracije nego sadasnje ponasanje Iraka. Nisu cak ni specijalno opremljene americke jedinice uspjele da izvuku taoce.

Kada je rijec o americko-irackim odnosima, odnosno o nepodnosenju, treba imati u vidu da je Bagdad, poslije dolaska na vlast BAAS partije, drzao stranu tadasnjeg Sovjetskog Saveza, a to znaci da je za Amerikance bio “na drugoj strani".

Ostalo je nerazjasnjenjo zasto je Sadam Husein posegnuo za Kuvajtom (1990), koji ga je u ratu sa Iranom, pomagao zbog straha od sirenja “homeinizma" ? Pojedini arapski analiticari diskretno govore da su ga Amerikanci “nasankali" i u polusali dali mu “zeleno svjetlo" da “oslobodi" svoju “juznu provinciju".

Egipatsko-americki odnosi varirali su od otvorenog neprijateljstva do “pobratimstva". Naime, egipatski predsjednik Anvar Al Sadat (ubijen zbog mirovnog sporazuma s Izraelom) poslije brojnih optuzbi da se iza izraelske agresije kriju SAD, ucinio je za njega licno poguban korak potpisavsi mirovni sporazum s Izraelom, uz americko posredovanje. Kasnije se ispostavilo da je Sadatova zrtva bila jedini spas za Egipat koji vise nije imao, prije svega, ekonomskih mogucnosti da se bori protiv jevrejske drzave. Zapravo, vecina drugih arapskih drzava ostavile su ovu mnogoljudnu zemlju na brisanom prostoru, pruzajuci joj samo verbalnu moralnu podrsku. U Kairu se tada cesto mogla cuti uzrecica: “Arapi ce se boriti protiv Izraela do poslednjeg Egipcanina".

U americko-libijskim odnosima hronicari su zabiljezili mnogo vise neprijateljstva nego nuzne podnosljivosti. Jos 1805. godine, americki predsjednik Tomas Dzeferson, naredio je marincima da se iskrcaju na obale kraj Tripolija. Povod je bio odluka Pase od Tripolija da se povecaju dazbine na ime zastite od gusara u vodama Mediterana. Poslije iskrcavanja americkih vojnika Pasa je, bez mnogo omisljanja, potpisao sporazum kojim se ukidaju pomenute takse.

Od “gusarskih" vremena do danas Libija je najcesce bila trn u oku Vasingtonu. I obratno. U blizoj proslosti ulje na vatru dolila je odluka Muamera Al Gadafija da se zatvore britanske i americke vojne baze na teritoriji njegove zemlje kao i nacionalizacija vecine petrolejskih kompanija. Kada je dosao na vlast protjerao je oko 20 hiljada stranaca, ali je ostalo nekoliko hiljada americkih naftnih strucnjaka koji su za velike plate i dalje “vadili crno zlato".

Amerikanci sada u Libiji vide “rasadnik terorizma", a Gadafi na takve optuzbe odgovara isto tako ostro. Kroz primjere pomenutih nekoliko zemlja mogu se donekle posmatrati ukupni americko-arapski odnosi, pri cemu je tesko ulaziti u nijanse, jer svaka od njih je prica za sebe.

Priklanjanjem Egipta, SAD su zaokruzile svoj uticaj na arapskim prostorima, ali su ostali “sovjetski zadzepci", koji nisu mogli bitnije uticati na ukupna zbivanja na Bliskom i Srednjem istoku. Mnogi Arapi danas tvrde da su bili najsigurniji kada su se SAD i bivsi Sovjetski Savez nadmetali za sfere uticaja. Tada su, narocito neke zemlje, imale vecu cijenu, a ravnoteza snaga izmedju dvije supersile bila je neka vrsta garancije da nijedna od njih ne moze ostati na cjedilu.

Raspad nekadasnjeg “bastiona komunizma" koliko god je docekan s odusevljenjem u najvecem dijelu arapskog svijeta toliko je unio pometnju u medjusobne odnose i izgradnju “zajednicke strategije" prema SAD. Istini za volju, ta zajednicka strategija nikada nije ni postojala u punom znacenju te rijeci. Izuzetak je uvodjenje naftnog embarga, u dva navrata, prema zemljama koje su direktno podrzavale Izrael.

Odlukom arapske ministarske konferencije (5. jun 1967) obustavljene su isporuke nafte SAD, Velikoj Britaniji i SR Njemackoj s obrazlozenjem da “podrzavaju izraelsku agresiju protiv arapskih drzava". Na arapskom samitu u Kartumu, septembra iste godine, embargo je ukinut, jer se ispostavilo da je takav potez pogodio vise privredne i odbrambene sposobnosti izvoznica nafte nego triju pomenutih drzava.

Savjet organizacije arapskih drzava izvoznica nafte (OAPEC) donio je odluku(1973) o obustavljanju isporuka “crnog zlata" SAD i Holandiji, kao i Juznoafrickoj Republici i Portugaliji.

Poslije vise kontakata predstavnika americke vlade i pojedinih arapskih drzava zabrana je ukinuta naredne godine.

Time su prakticno zavrseni frontalni nastupi arapskih drzava prema Vasingtonu, koji je postupno dovodio za pregovaracki sto Izraelce i Palestince, Jordance... Danas se komotno moze reci da vecina arapskih zemalja, bez obzira sta se u njima mislilo o americkoj politici, ne vuku nijedan iole znacajan potez bez osluskivanja kako ce reagovati SAD.

Sto se, pak, tice americkog saveznika Izraela, Arapi vole da podsjete na svog predislamskog junaka Antaru, koga su, po legendi, pitali kako je uspio da bude tako jak i da ga se svi plase:

- Nije se niko nasao da mi se suprostavi - odgovorio je.