Ovo je pismo pisano u vreme hapsenja Vuka 1993. i poslato
nekim opozicionim novinama koje ga tada nisu objavile verovatno 
zato sto nije bilo primereno trenutku. Racionalan (i mozda 
cinican) pristup ocigledno je bio nespojiv sa aktuelnim
mucenistvom lidera opozicije. 
Kad sam ga pronasao u svojim papirima iznenadio sam se koliko je
je jos uvek aktuelno a razocarao bih se ako bude aktuelno i posle
cetiri godine.
 
Dusko Ciric						Maj 1997.
  TORONTO     		
	
			LUPUS IN FABULA
 
  ( O Vukovom hapsenju-jereticko misljenje jednog opozicionara ) 
    
  Ne treba uzimati zdravo za gotovo sve sto kazu glasnogovornici 
SPS-a ali ponekad treba o njihovim izjavama ozbiljno razmisliti. 
Kazu, recimo, da ce uz takvu opoziciju vladati sto godina.Mislim
da u to iskreno veruju a cini se i da su u pravu. 
Opozicija je takva kakva je. Bolju nemamo a nije se moglo ni 
ocekivati da nesto kvalitetnije sazri u nezdravim uslovima koji 
su postojali gotovo pola veka kad je sistematski unistavana i 
aktuelna i potencijalna opozicija.
  Na udaru su bili svi oni koji bi (svaki iz svog razloga) mogli
 biti zaintersovani za ekonomske ( privatni preduzetnici ) ili 
politicke slobode (humanisticka inteligencija ). Nijedan 
ekonomista, pravnik ili sociolog nije mogao da uspe u svom poslu
a kamoli da se nametne kao autoritet na osnovu svojih 
profesionalnih kvaliteta. Oni koji su drzali do svog licnog i
profesionalnog dostojanstva docekali su kao anonimni asistenti
vreme politickog organizovanja pa su naviknuti na kamernu 
atmosferu disidentskih debatnih klubova bili nespremni za 
politiku. Politika je za njih cini se bila samo jedna casna 
intelektualna disciplina gde se razmenjuju argumenti i zajednicki
utvrdjuje istina a ne i trgovina ciji je cilj prodati robu sto 
vecem broju potrosaca gde intelektualno postenje i visak skrupula 
nisu cenjene vrline.
   
  Pisci su u nasoj tuznoj komunistickoj prici prosli mnogo bolje. 
Niko ih nije previse ozbiljno shvatao pa su njihovi povremeni 
ispadi (uglavnom nacionalisticki) tretirani kao nestasluk. Nesto 
malo robije im je samo podiglo ugled a navikli na pesnicke 
slobode mogli su da se neodgovorno poigravaju najozbiljnijim 
stvarima i da u ovim suludim vremenima uvek imaju dovoljno publike.
Posto su su bili poznati masama, sa kojima su  i zbog same
profesije dobro komunicirali kao i demagogiji koja uz to ide - 
imali su znacajnu pocetnu prednost u privlacenju opoziciono 
orijentisanih pristalica.
   
 Medjutim ova dva sastojka ne bi bila dovoljna da se napravi ova 
nasa klin-corba od opozicija bez svemoguce i sveprisutne vlasti. 
Toliko je krupnih stvari uradila da je naprosto nemoguce da ne
umesa svoje prste i u pravljenje svoje opozicije. Da bi dokazao 
ovu hipotezu polazim od toga da je iskaz SPS-ovaca o opoziciji 
tacan (nema razloga za sumnju jer ga rezultati svih dosadasnjih
izbora potvrdjuju. ) i navodim neke cinjeniceu vezi skorasnjeg 
hapsenja Vuka Draskovica: 
   
 Ko predstavlja srpsku opoziciju? Nesumljivo je da nju olicavaju 
Vuk i SPO, da oni odredjuju strategiju njene borbe, da njihovi
postupci i ukupan imidz uticu presudno na opredeljenja biraca,
ne samo njihovih nego i velikog dela birackog tela koje je 
neopredeljeno. To potvrdjuju i izjave davane povodom Vukovog 
hapsenja: 'Uhapsen lider opozicije..' i sl., zatim rezultati 
raznih anketa kao i rezultati izbora (doduse ne tako izvesno jer
su na zadnjim izborima mnogi glasali za DEPOS tj. za udruzenu 
opoziciju a ne za Vuka i SPO).
  Ako, dakle dosadasnja strategija opozicije i njen ugled donosi 
opoziciji poraze a SPS-u pobede zasto bi SPS tu nesto menjao? 
Iskustvo nas uci da su se mnogi postupci Milosevica u borbi za 
ocuvanje vlasti (disciplini kojoj je ocigledno vican), koji su
na prvi pogled delovali kao njegova greska, kasnije pokazali kao
vrlo proracunati. Tako, kad se ucini da je S.M. negde pogresio 
(na svoju stetu) treba se uzdrzati od brzopletog prosudjivanja.
Hapsenje i drzanje Vuka u zatvoru, po svemu sudeci, trebalo bi 
da bude gruba greska, jer rejting Vuka je nesumljivo porastao. 
Takve pocetnicke greske S.M. ne pravi. Da li se stvarno radi o 
nekontrolisanom izlivu mrznje prema Vuku ( sto se tice policije 
 to je verovatno)? Da li se radi o strahu od Vuka? Malo 
verovatno, osim ako se radi o nekom tajnom Vukovom oruzju za koga
samo vlast zna? U tom slucaju bi se pre mogla ocekivati neka 
takodje konspirativna akcija 'onih koji sve doznaju'. Svetle 
tradicije UDB-e garantuju efikasnost takvog postupka. Ili je cilj
S.M.-a bio upravo taj - da politicki pomogne Vuku ( Sto se batina
tice, one su u funkciji predstave, a boze moj, i policajci su 
ljudi, treba im povremeno priustiti malo zadovoljtva.)
Sve u svemu to je, sa stanovista vlasti bio idealan spoj zabavnog
i korisnog.  
   Pokusajmo da nadjemo obrazlozenje za hipotezu da je S.M. hteo
da pomogne Vuku:
    Svakoj vlasti odgovara da joj protivnici budu ekstremni, jer
politicko raspolozenje naroda obicno ima normalan raspored 
(Gauss-ova kriva) gde ekstremne varijante imaju najmanje 
pristalica, naravno pod uslovom da se taj ekstremizam (radikalni) 
moze kontrolisati, za sta je ova vlast pokazala da je sposobna. 
Pogotovo ako je on kao u slucaju Vuka uglavnom verbalan i ako se 
svaka Vukova zestoka metafora moze u kuhinji TVS-a pretvoriti u
realnu pretnju toliko potrebnom miru.
    Dobrom propagandom, pedantnim evidentiranjem svake Vukove 
neodmerene reci uz ignorisanje i marginalizaciju ostalih 
opozicionih struja od samog pocetka visestranacja u Srbiji, 
stvorena je u glavama vecine birackog tela slika opozicije kao 
ekstremne i za mir opasne snage koju predvodi Vuk. Ne treba 
zaboraviti ni doprinos samog Vuka stvaranju svoga (za vecinu 
ljudi neprivlacnog) imidza. Tesko da neka domacica, penzioner,
seljak, odnosno prosecan gradjanin (kakvih ima najvise) zamislja
svog predsednika kao kosmatog i bradatog 'jurodiva' koji sa 
balkona vice: JURIIS, a takva slika je (verujem da bi to svaka
anketa potvrdila) nepopravljivo fiksirana u glavi tog prosecnog 
gradjanina. Ne vredi sada ubedjivati ljude da sve to nije bas
tako. Ne vredi ni Vuku da sada prica vrlo razumne stvari (mnogo 
toga bi i sam podpisao) kad je propaganda ucinila svoje. Svaki 
strucnjak za marketing bi rekao da se pod tom 'etiketom' vise 
nista ne moze prodati. Opozicija treba ozbiljno da razmisli o 
svom lideru: 'Da li da ga pere ili da pravi novog?'
   Satanizovanjem celokupne opozicije i stalnim zaostravanjem 
sukoba (setimo se zadnjih izbora koje je vlast predstavila kao
odsudnu bitku izmedju patriota i izdajnika), postignuto je to da
sve vise ljudi sklonih promenama veruje da jedino sila moze 
srusiti ovu vlast, pa se okrecu Vuku koji svojim borbenim stavom 
pruza iluziju te sile. Ali Vuk tu silu nema, niti ima sanse da 
do nje dodje. Za tako nesto je potrebna dobro organizovana i 
fanatizovana partija kao na pr. predratni komunisti.A ko ce danas
ili bilo kada da gine za demokratske ideale. Za to da se: 
'kojekakvi poslanici, kojekakvih stranaka koje nam uostalom i ne
trebaju kad se zna sta je najbolje ( red i rad - kako misli 
prosecno nedotupavan gradjanin ove zemlje), mogli u parlamentu
da se svadjaju, da bi svaka budala nesmetano mogla da kaze sta
misli ili da bi komsija privatnik (i lopov) mogao nesmetano da 
stvara kapital' - sto je popularna predstava o demokratijama 
zapadnog tipa. 
  Ovi primarni ciljevi (visepartijski pluralizam, sloboda govora
i informisanja, trzisna privreda, privatna svojina i t.d.) za 
koje se bori opozicija, pored toga sto nisu dovoljno jak motiv
za licno zrtvovanje opozicionara, nailaze na odbojnost ili tek
mlako prihvatanje kod, cini se, vecine ostalih gradjana, sto 
svakako eliminise pomisao na revoluciju.
   
    Pred opoziciju se tako postavlja ozbiljno pitanje izbora 
optimalne strategije a s obzirom da, u nedostatku nezavisnog 
javnog mnenja, ona mora da se bavi i prosvecivanjem, rusenjem 
tabua i predrasuda stvaranih zadnjih pedesetak godina -postavlja
se i pitanje prioriteta. Da li je neophodno da opozicija u ovom 
trenutku pokrece i pitanje monarhije i rehabilitacije cetnika kad 
time direktno provocira dobar deo, ankete kazu - vecinu gradjana
Srbije? ( Ovom treba dodati i disonantne tonove Vukovog stava 
prema ratu u Bosni - primerene piscu-humanisti a ne i politicaru
koji treba da vodi racuna o raspolozenju vecine ako hoce da je
privuce ). 
   Bojim se da je onaj ko krene u frontalan napad na tako veliki
deo sistema vrednosti ovog naroda ( makoliko te vrednosti bile 
sumnjive ), osim lepih izgleda da udje u istoriju kao hvale 
vredan mucenik - osudjen na na ulogu gubitnika, bar kad se radi
o politici, odnosno sansama za osvajanje vlasti, sto je valjda
cilj 'najvece opozicione stranke'.
    
 I pored svih objektivnih teskoca sa kojima se suocava opozicija,
Vuk siri uverenje da se vlast moze smeniti jednim udarcem,jednim
masovnim demonstracijama,  pa tako usmerava opozicionu energiju 
ka neostvarljivom cilju.Time se ova energija iscrpljuje (ljudi se
mire sa sudbinom) ili pretvara u ocaj koji jos vise produbljuje 
polarizaciju i odvraca potencijalne otpadnike - mlake pristalice 
SPS-a od trazenja alternative. 
    
    Milosevic je do sada uspeo da stvori idealan (za njega) 
raspored politickih snaga Srbije: Vuk u jednom ekstremu, Seselj 
u drugom a on u sredini (Nevazno je da li to odgovara stvarnosti
vec kako o tome, kontrolisano od SPS-a i TVS-a misle gradjani). 
Takav raspored zaista, garantuje S.M.-u i SPS-u dugovecnost, ako 
se izuzmu neki nepredvidljivi obrti. Ovakvo stanje gde 
'ekstremista' Vuk predvodi opoziciju treba sacuvati i ucvrstiti 
jer:
 1. U izgledu je period smirivanja sukoba u Bosni sa smanjenim 
    mogucnostima zaostravanja sukoba u Srbiji (na patriotskoj 
    osnovi).
 2. Vuk je najavio odrzavanje Vidovdanskog sabora a ostale 
    opozicione stranke su u najboljem slucaju bile vrlo mlako 
    zainteresovane. Pretila je opasnost da se taj i takav sabor 
    pretvori u skup razocaranih SPO-ovaca sto bi rezultiralo 
    (sa ili bez nekog ocajnickog pokusaja jurisa na TV-Bastilju) 
    definitivnim politickim krahom Vuka i marginalizacijom SPO-a.
 3. Smenjivanje Cosica je moglo da afirmise umerenu opozicionu 
    struju koja bi uz jos kakav-takav Cosicev autoritet mogla da 
    se nametne kao ozbiljna konkurencija SPS-u na njegovom 
    zeljenom mestu u zlatnoj sredini politicke ponude Srbije. 
    Takvoj opoziciji bi lakse prisli neopredeljeni gradjani ili 
    kolebljive pristalice SPS-a. Uzevsi u obzir i nacin smenjivanja, 
    koji je sigurno ostavio neprijatan utisak na mnoge koji su 
    Cosica cenili - ova predpostavka deluje prilicno uverljivo.
  
   Dakle, ako neko treba da vodi racuna o Vukovom politickom 
zdravlju, to je S.M. koji uvek moze, kad mu to zatreba da mahne 
svom 'najboljem' neprijatelju crvenom krpom i da mirno saceka 
predvidljivu reakciju. Miloseviceva podrska Vuku ( doduse, 
nesumljivo bolna ) ucvrscuje ovu, za S.M. idealnu politicku semu. 
U toj nasoj pastorali Vuk glumi vuka, Seselj - vernog ovcarskog 
psa a S.M. dobrog pastira koji sateruje ovce u tor koristeci se 
strahom ovaca od vukova i pasa. Da nema vuka ovce bi se rasprsile 
po pasnjaku pa bi ih jedva sakupio i najbolji pas. ( A i na psa
treba paziti da se ne otme ).
  
   Mozda sve ovo zvuci cinicno, pogotovo kad smo bili svedoci 
jedne ljudske nesrece, nesrece coveka u cije dobre namere nema  
osnova da sumnjamo, coveka koji se predstavlja kao idealista i 
kao takav je daleko od idealnog junaka naseg doba (prozaicnih 
vremena u kojima zivimo). Mozda je najbolje i za Vuka i za narod 
da se on povuce iz stranackog zivota i da kao pisac i covek od 
ugleda pokusa da ucini nesto na stvaranju itekako potrebnog 
nezavisnog javnog mnenja. Nije vreme (prerano je ili prekasno) 
za velika dela i krupne poteze, makoliko nam tragicno i 
bezizlazno izgledao zivot u ovakvoj Srbiji. Ne zato sto postoje 
neki mnogo bolji metodi nego zato sto nema heroja za herojska 
dela pa su postojeci i dosada isprobani nacini borbe ( sakupis 
ljude, galamis protiv vlasti pa ako je ljudi mnogo i ako su 
borbeni krenes na televiziju ) dokazano neefikasni i dozlaboga 
naivni.
   
 Ostaje jedino da se opozicija polako i mukotrpno namece narodu, 
da ga privikava na svoje postojanje i dobre namere, da 
objasnajva svoje, za vecinu ljudi ipak, nejasne ciljeve i da ne 
zastrasuje narod agresivnim ispadima koji prizivaju pomisao o 
gradjanskom ratu. Ali najvaznije je da svi razumni i dobronamerni 
ljudi koji zele promene, ulazu svakodnevno i uporno onaj minimum 
napora potreban da se razbije informativna blokada i predrasude 
od kojih pati cutljiva vecina.
   Ako se nekome ovo cini neprimereno nasim 'lepim' obicajima, 
temperamentu i poslovicnom nedostatku upornosti ili ako mu se 
cini sporo uzevsi u obzir brzinu opsteg propadanja, neka smisli 
nesto bolje a ne da zavarava i sebe i druge iluzijom da je na 
domak cilju i da je pobeda samo pitanje (Vidov)dana.    
      
Dusko Ciric					Juni 1993.
  BEOGRAD
--