YuQwest Pisanije
KRCANJE I SUSTANJE
odlomak iz romana "THE PALE FACES"
 Sat, 01 Jun 1996 
 
 Za fer upotrebu
 
Ciao drustvo,
Najzad se i ja posle malo duze pauze javljam. Nadam
se da ce vam se ova kratka prica, odlomak iz mog
romana koji pri kraju dopasti. 
Puno pozdrava svima
Kosta iz Toronta
KOSTA CIRIC: 
KRCANJE I SUSTANJE 
 - odlomak iz romana "THE PALE FACES" 
	 Izgleda da je opet buknula neka finansijska
kriza u porodici kad me je keva najurila iz sobe i
posle mnogo godina ponovo primila podstanare.
Gundjajuci, nevoljno sam pokupio svoje stvari a
bracni par je uneo svoje. Izneo sam pisaci sto a oni
su u taj cosak uglavili elektricni sporet. Skinuo sam
gole zenske iz belosvetskih casopisa sa zida. Na tom
mestu zakucali su njihovog sveca. Drustvo je sedelo
na tepihu dok njima to nije padalo na pamet pa su na
sred sobe postavili veliki kuhinjski sto. Pokupio sam
svoj gramofon i odneo u drugu sobu. 
	Imali su stari radio koji je krcao i sustao.
Njima to nije smetalo. On je bio stariji i
neprestalno nesto gundjao i mrmljao poluglasom sebi u
bradu a ona mirna i tiha, ali vise nego izazovna i
lepa strankinja sa jakim akcentom. Nase sobe su
delila vrata, ali iz njihove nikada nisu dopirali
nikakvi zvuci, osim sustanja, krcanja, gundjanja i
njegovog hrkanja. Na ovo poslednje nisam obracao
paznju, ali me je sustanje i krcanje dovodilo do
ludila. 
 	On je cesto putovao dok je ona sa kevom pila u
kuhinji kafu. Ulazio bih svaki cas uzmuvano trazeci
sve i svasta, ali nista nisam pronalazio. Delovala je
na mene omamljujuce i privlacila me kao magnet. Na
njeno slucajno pitanje zbunjeno bih na jedvite jade
nesto promucao. Sanjao sam je nocu ali se nisam
usudjivao cestito ni da je pogledam. Kao da je citala
moje misli. Osecao bih njen pogled kao rentgen. Ipak,
nisam izdrzao i nekako sam uspeo da joj izmucam o
neprijatnim zvucima u obliku krcanja i sustanja.
Nisam spominjao njegovo hrkanje, ali sam samouvereno
tvrdio da je samo malo stelovanje dovoljno pa da
radio vise ne proizvodi neprijatne zvuke. Nije bas
sasvim kapirala o cemu se radi u mojoj haoticnoj
teoriji koju sam na siroko i na dugacko izlagao i sam
pokusavajuci da ukapiram sta sam hteo da kazem.
Slegnula je nezainteresovano ramenima. 
	"Bolje ga popravi ako znas kako." - uzvratila
je iznenada. 
	"Kako da ne znam! Pa to je potrebno samo
malo..." - opet sam poceo zajapureno da drvim. 
	"Idemo." - upala mi je u rec, dopila kafu i
ustala. 
	Zbunjen i zatecen, pokupio sam iz caletove
kutije svakakve alate. Zgrabio sam na brzaka cak i
cekic. Ustremio sam se s vrata na stari radio, cackao
ga, vrteo dugme na sve strane, otvarao i zatvarao,
gurao mu neke zice umesto antene i nisam mogao nista
da ustanovim. I dalje je krcao. Mozda cak i vise nego
do tada. 
	Nervozno se muvala po sobi i povremeno
zagledala sta radim. 
	"Hoces kafu?" - pitala je. 
	"M-m-moze..." - promucao sam, mada kafu nikada
nisam pio. 
	Stavila je dzezvu sa vodom na sporet i glasno
zevnula. Pogledao sam je ispod oka.  Unervozio sam
se. Pomislio sam da hoce da me se otarasi a ja se
zapetljao sa starim, razdrndanim drkljavim radiom k'o
pile u kucinu. Sustao je sve vise. Nista mu nisam
mogao i blamaza je bila na pomolu. Ko me je sibao po
usima da bez veze laprdam? 
	Medjutim, za radio je bila potpuno
nezainteresovana. 
	"Spava mi se." - skoro da je prosaputala. 
	"Sa'cu ja to to..." - pravdao sam se i
obecavao cackajuci ocajnicki po lampama. 
	Legla je mazno i pospano na krevet. 
	"Hladno mi je..." - jos tise je rekla. -
"Dodaj mi molim te cebe." 
	Kako bre hladno? - prostrujalo mi je kroz
glavu. - Da nije bolesna? 
	Useprtljao sam se. Njoj je bilo hladno a meni
su graske znoja izbijale po celu i slivale se u oci.
Bio sam skoro gola voda, sto od vrucine i bezuspesnog
cackanja, sto od straha da me ne tresne struja, sto
od nekog nejasnog predosecaja da ce se nesto
dogoditi.  Nesto je lebdelo u vazduhu. Potrazio sam
zbunjeno pogledom cebe, zgrabio ga i oprezno seo na
krevet pored nje. Hteo sam da je pokrijem i da se
izgubim. 
	"Pusti taj radio..." - prosaputala je i
usporeno odmahnula rukom. 
	Lezala je na stomaku sa haljinom odignutom
skoro do polovine butina. Izbuljio sam oci. Knedla mi
je zastala u grlu. Njena glatka koza me je privlacila
kao magnet. Drhtava ruka mi je lebdela u vazduhu a
znoj poceo da me obliva sad valjda po celom telu. 
	Oprezno, pokrivajuci je cebetom sa strahom
sam joj lagano i kao slucajno dodirnuo nogu. Ocekivao
sam da ce uspaniceni reagovati i bio skoro siguran da
ce skociti i tresnuti mi samarcinu. Spremio sam se na
takvu reakciju ali najvise od svega sam se plasio da
ce poceti da se dere. Onda bi upali cale i keva u
sobu i presela bi mi avantura. Na moju neopisivu
radost i jos vecu nevericu, nije reagovala. Da li je
moguce da je ostvarenje mojih najludjih snova bilo na
pomolu? Skupio sam poslednje atome hrabrosti i
odvazio se. 
	Pomerio sam lagano svoj od uzbudjenja vlazan
dlan. Klizio sam kao u transu po glatkoj kozi koja me
je prosto hipnotisala ka gornjem delu butina
milimetar po milimetar.  Uzdahnula je uzbudjeno. 
	Dobar znak! - pomislio sam izbezumljeno. 
	Sve sam rizikovao i odlucio da idem do kraja.
Ruka mi je postajala sve drhtavija dok sam je lagano
pomerao sve vise i vise ka mestu gde su joj se noge
sastavljale. Bio sam na domak onome sto jos nikada
nisam dodirnuo kod odrasle zene ako se izuzmu Djurine
drnde. Ali, to je bilo za lovu, na brzaka i nesto
sasvim drugo. Samo sad da ne zabrljam u poslednjem
momentu. Jos samo malo! Jos samo koji milimetar...
Boze, pomozi mi! Vidis i sam kakva je situacija. Samo
sad i nikad vise! Drugi put cu valjda moci i sam. 
	I dalje nije reagovala. Valjda se nece
predomisliti? Nisam valjda tako blesave srece? Bio
sam spreman na sve. Dodirnuo sam glatku kozu njene
izazovne polulopte i zinuo od zaprepascenja. Shvatio
sam da nema nista na sebi! Munjevito mi je ruka bila
medju njenim nogama. Boze, kako sam bio glup! Pa ona
je to ocekivala i mucila se samnom dok sam se onoliko
skanjerao i nakanjivao! 
	Sa olaksanjem je odahnula, okrenula se
munjevito, scepala me i privukla sebi. Usne su nam se
spojile u jedan dug, beskrajno dug poljubac a jezici
ispreplitali. Sve mi se pred ocima zamracilo i jos
brze sam legao preko nje. Jedva je docekala. Haljina
je nestala sa nje a da ni sam neznam kako. Soba se
ispunila nasim glasnim uzdasima pomesanim sa krcanjem
i sustanjem starog drkljavog radija. 
	Voda za kafu na sporetu je vrila i prelivala
se preko ivice dzezve. Bilo mi je sve jedno. I njoj.
Nismo na to obracali paznju sve dok nije potpuno
uvrila i usijani metal poceo da pucketa na uzarenom
sporetu. Skocio sam, gurnuo je u stranu i ponovo se
bacio na nju. 
	Crvena ringla je sablasno svetlela u mraku a
radio i dalje krcao. Spiker je govorio nesto o nekim
studentima, ali ko bi sad to slusao? Ni trenutka
nismo jedno drugome davali mira. Dok smo trepnuli,
luda noc zajedno je bila na izmaku. Moja prva noc sa
odraslom zenom. 
	Moji drugari su na cosku raspredali pre svega
o svojim seksualnim dozivljajima.  Vecina njih je sto
posto izmisljala. Nisam smeo da se hvalim svojom
strankinjom, jer bi se to proculo, a onda nisam od
njenog muza mogao nista lepo da ocekujem. Od caleta i
keve da i ne govorim! Nista drugo nije bilo za hvalu
pred drustvom. Radije sam cutao, pravio se lud i
slusao njihova izmisljanja. Znali su da sam svirao sa
svojim bendom i muvao se sa zenskama, pa me zbog toga
nisu smatrali za sonju. Verovatno su pretpostavljali
da sam sa njima nesto i uradio ali nisu preterano
insistirali da im pricam. 
	Djura je trubio o sisatoj drndi i ko god je
uspeo da skrpi nesto para isao je kod nje na obuku.
Dalje su bili truba. 
	Sedeli smo, pusili, pljuckali u dalj i
pricali kojesta: o fudbalu, skoli, zenskama,
umisljenim svalerskim dozivljajima, izmisljali moguce
i nemoguce ali o politici nikada. To nas jednostavno
nije zanimalo. Pojma o tome nismo imali. Onda je neko
u sred Djurine ode o neverovatnim Ilinkinim sisama i
njenim nezabelezenim seksualnim vestinama izleteo iz
kuce i sav uzbudjen dreknuo da je u gradu neka buna,
demonstracije ili tako nesto! 
	"Kakva bre buna, kakve demonstracije, kad su
demonstracije zabranjene!" - setio sam se i spomenuo
im svog dedu i njegove vecite tirade o tucanju
kamenja koje sledi onima koji se bune i postanu
neprijatelji naroda, socijalisticke revolucije i
kocnicari socijalistickog razvoja koji napreduje u
svetlu buducnost dzinovskim koracima. 
	"Ma ne sernjaj, jeb'o te taj tvoj deda! Eno ih
bre studenti na Pravnom fakultetu!  Bune se iz sve
snage! I na svim ostalim... Frka bre! Idemo da
vidimo." 
	Nije trebalo dva puta da nam se kaze.
Momentalno smo se pokupili i otisli da i sami vidimo
kakva je to frtutma u pitanju. Setio sam se usput
radija koji je prosle noci nesto trabunjao o
studentima. Ali bio sam vise nego zauzet svojom
strankinjom koja mi je zavrtela mozak i nije mi
padalo na pamet da obracam na to paznju. 
	Stvarno, ispred Pravnog fakulteta se skupila
ogromna gomila, uglavnom mladih ljudi.  Bilo je i
kibicera, onih starijih koji su stajali na suprotnoj
strani ulice na sigurnoj razdaljini, kibicivali i u
pola glasa medjusobno komentarisali. Valjda su se
plasili da pridju da ih neki zbir ne zapise a onda
ode sluzba, drzavni stan i skolovanje dece u bozju
mater. Sto je sigurno - sigurno. Nema veze sto su im
mozda deca na drugoj strani ulice. Nisu bili naivni.
Valjda su dobro znali sta se sve radilo i sta su sami
drugima radili i namestali pa su se radije drzali sto
dalje i po strani.
	Studenti nisu imali sta da izgube. Ko zna
koliko ih se skupilo. I u zgradi ih je bilo puno.
Hteli smo i mi da udjemo i vidimo sta se tamo
dogadja. Rekli su nam na vratima da smo jos klinci i
nisu hteli ni da cuju da nas puste. A jedva smo se
probili do vrata. Steta.  Trazili su nam da pokazemo
indekse. Nismo ih imali jer smo bili balavi
gimnazijalci pa nismo ni mogli da im pokazemo. 
	Ljubazno su nam zahvalili sto smo dosli da ih
podrzimo ali su nam rekli da im nismo potrebni. Kazu
da su se samo studenti sa svojim profesorima
zabarikadirali i da ce tu ostati do kraja, pa sta
bude da bude. Kukaju studenti da su im potrebni
radnici, da su ih zvali vec sto puta a oni se prave
ludi. Izgleda da je njima dobro i da nemaju razloga
da se bune. 
	"Ma gde bre moj Trajce da demonstrira?" -
cudio se Djura. - "Pa on bre ni na utakmici ne ide
zbog stra' od guzvu a kamo li na demonstracije! Gde
bre on na vlas' da udari? Ne vidi on dalje od
mistriju i dnevnicu." 
	Poslali su nas studenti kuci da bez veze ne
nastradamo. Ipak, radoznalost nam nije dala mira pa
smo ostali napolju i posmatrali sta se dogadja. I
dalje je ispred fakulteta bilo mnostvo studenata.
Novi su stalno pridolazili. Cak je i bina bila
podignuta. I mikrofone su imali. One prave, kockaste.
AKG. Odlicni su za pevanje. Bar da smo mi imali takve
za pratece vokale. Ko bi nam bio ravan? 
	Vikali su studenti, drzali govore,
aplaudirali, pominjali crvenu burzoaziju, razne i
mnogobrojne socijalisticke dinastije koje sve vladaju
u isto vreme, hleb, posao, bratstvo i jedinstvo,
ravnopravnost, crveni univerzitet, sasvim izneverene
principe socijalizma, Marksa, Engelsa, Lenjina...
Obracali su se i javno po ko zna koji put pozivali
radnike da im se pridruze, ali njih ni od korova.
Neko je za govornicom rekao da su na bolovanju i da
trebe korov na svojim njivama, pa su se svi smejali.
I mi smo. 
	Stajali smo i slusali. I Djura sa nama, mada
se stalno vrpoljio. 
	"Ma jeb'o i' Maks i Englez!" - opsovao je,
okrenuo se i otisao pesaka kuci jer autobus zbog
guzve nije radio. 
	Nije mu se dopalo ili nije kapirao o cemu se
radi? Ostali smo jos malo ali ni mi nismo bas sasvim
shvatali u cemu je stos i sta traze. Nismo propustili
priliku da se i mi deremo, onako iz pozadine, jer cim
se ovoliko studenata skupilo znaci da je nesto
ozbiljno u pitanju. Da ne govorim o ostalim
fakultetima. Ali, niko nije obracao paznju na nas i
nase dranje. 
	"Jeb'ote, bale, frka! Znas ono, e, pazi fora
bale, jeb'ote, sa'ce jeb'ote garant pubovi da ih
raspizde! - bulaznio je uzbudjeni Nos i jedva skrpio
za njega neuobicajeno dugu i komplikovanu recenicu. 
	U onom zanosu smo i mi hteli da govorimo za
mikrofonom na pozornici, ali nas nisu pustili. U
stvari, nismo mogli ni da pridjemo. 
	Kad nam je dosadilo vratili smo se kuci
uzbudjeni, zbunjeni ali i razocarani sto nas nisu
primili. Mada, kad malo bolje porazmislim, nismo
znali sta bi i zasto vikali a jos manje zbog cega bi
se buniki? Jos manje sta bi govorili da su nas kojim
slucajem i pustili za govornicu. Dugo smo sedeli na
cosku i beskonacno nagvazdali o tome. Bili smo jos
uvek klinci i ni iz daleka nismo kapirali u cemu je
problem. 
	Posle smo culi da su svi studenti hteli da se
okupe na jednom mestu, da ih je milicija presrela kad
su isli iz studentskog grada prema centru i da je
bilo krvi do kolena!  Niko to nije video na
televiziji, cuo na radiju ili procitao u novinama,
ali su glasine kolale po gradu. Ne znam da li je bas
toliko krvi bilo kao sto se pricalo i zasto, ali da
je bilo - bilo je! Da je bilo tuce - bilo je! Pricao
nam je student koji je bio podstanar kod Djurine
komsinice. Kaze da ih je milicija krvnicki pretukla.
Pricalo se da se gradonacelnik iznervirao sto su mu
polupali vatrogasni auto pa je naredio miliciji da
predje na makljanje. A jedva je po varosi uzickao
lovu da ga kupi. 
	Kod kuce su nas upozoravali da se slucajno ne
smucamo po gradu i ne izvucemo deblji kraj. Za svaki
slucaj su nas pregledavali da nemamo neku modricu od
pendreka na sebi.  Folirali smo da nemamo pojma sta
se u gradu dogadja. 
	Haos je trajao nekoliko dana. Onda se pojavio
Tito na televiziji i rekao da je sve u redu, da su
neke snage nesto pokusale ali da nema sanse i da sad
vise nema razloga za zabrinutost i tako to... Narod
je odahnuo. 
	 E sad, ako je sve u redu - razmisljali smo i
laicki beskonacno raspredali na cosku, - zasto su se
onoliki studenti bunili, zasto su ih tukli, zasto
krv, zasto mrtvi? Nesto tu nije bilo jasno. 
	Ali, Titu su svi oko nas verovali i govorili: 
	"Hvala Bogu da je neko presekao stvar i da je
haos prestao! Ne moze kuca bez domacina! Mora da se
zna ko je ko! Ne znaju oni za gore, inace se ne bi
bunili..." - komentarisali su ljudi i zadovoljno se
vracali svakodnevnoj kolotecini presrecni sto je neko
drugi resio probleme za njih. 
	Istina, nismo znali za gore, ali isto tako
nismo znali ni za bolje. Ni mi klinci gimnazijalci a
ni malo iskusniji studenti. 
	Sve u svemu, to je bila neka luda godina. Ceo
svet je poludeo. U Parizu su se studenti jos zesce
bunili i tukli sa policijom. Jos manje mi je bilo
jasno sta se tamo desava. Zasto se oni bune kad
nemaju socijalizam kao mi? Ili su oni mozda trazili
socijalizam koji nisu imali? A gledao sam svaki dan
na televiziji da se zestoko i nemilosrdno tuku. Za
razliku od ovih nasih demonstracija koje smo samo
uzivo mogli da vidimo, ali zato na televiziji ni
slucajno. 
	"Kanda traze preko 'leba pogace. Nemaju oni
pojma!" - gundjao je deda. 
 	Malo mi je bilo jasnije sta se desava u Americi. I
tamo su poludeli. Ali, oni su imali rat sa Vijetnamom
i niko nije hteo da ide ko zna koliko hiljada
kilometara daleko u neku dzungletinu i nedodjiju da
gine u nekoj levoj zemlji i da ga grizu zmijurine ko
zna zbog cega i za koga. 
	Bunili su se i to mi je bilo shvatljivo.
Nudili su cvece umesto puske i to mi se svidelo. Skot
Mek Kenzi je pevao o San Francisku i lepo je zvucalo.
I mi smo to svirali dok smo bili zajedno i svima se
dopadalo. Cak je i Golub zbario neku zensku na tu
pesmu i kosulju na cvetice. E sad da li je sa njom
nesto i uradio - to ne bih znao. 
	I u Cehoslovackoj se nesto desavalo. Kao -
pokusali da zeznu socijalizam pa dosli Rusi i zaveli
red. Samo, tamo nije bilo zezanja! Dosli su tenkovima
pomognuti svojim usrdno spremnim saveznicima koji su
godinama po pamet i razum uredno picili u Moskvu.
Gledali smo i to na nasoj televiziji. Narod place i
protestvuje a tenkovi gamizu i ricu ulicama Praga. 
Nesrecni Jan Palah se u ocajanju spalio ali ni to
nije pomoglo. 
	Bilo mi je zao zbog moje Cehinje sa mora. Ko
zna sta je sada sa njom? Napisao sam joj pismo i
nestrpljivo cekao odgovor. Ko zna da li ce ga uopste
dobiti? 
	Isli smo sa skolom na demonstracije protiv
okupacije. Ovoga puta su i radnici masovno izasli iz
fabrika. Valjda su im rekli da tako treba. Drugim
recima - direktiva. A njima je sigurno lakse da vicu
po zadatku nego da turpijaju i jos da budu placeni za
to.  Nista ih ne kosta. Cak su se i cinovnici
mastiljari od kojih vecina mirise na burek i vinjak
sakriven po registratorima u policama pojavili iz
kojekakvih kancelarija, ali nista nije pomoglo.
Cabar. Posle su se radnici i mastiljari razbezali
kucama a i mi sa njima dok su Rusi i njihovi pajtosi
ostali u Cehoslovackoj, ne dajuci ni pet para na to
sto smo se mi bunili. 
	Davali smo dobrovoljne priloge po skolama jer
su i kod nas bili neki logori za izbeglice. Za one
sto nisu hteli da se vrate u Cehoslovacku. Ne znam da
li je to nesto i nekome pomoglo. Godinama posle toga
ih nije bilo kod nas. Rusi ih nisu pustali, jer kako
ko izadje vise se tamo ne vraca. Nije valjda lud da
se vrati? 
	Uopste, svasta smo videli na nasoj
televiziji. Svaki dan smo imali storije koje smo
ocima gutali iz Vijetnama, Libana i Bliskog Istoka,
gde se pucalo i ginulo na sve strane.  Znali smo i
ucili da su siroti crnci u Africi potlaceni
kolonistima i obespravljeni bezobzirnim kapitalistima
u Americi, culi smo za Patrisa Lumumbu, Combea i kako
mu je ovaj dosao glave, govorili su nam o aparthejdu
u Juznoj Africi sa kojom zbog toga nismo imali
diplomatske odnose, Mendeli u zatvoru, gledali smo
reportaze o nasoj pomoci oslobodilackim pokretima
Alziru koji se bori za slobodu i raznim drugim
zemljama... Sve smo znali sta se desavalo u svetu i
bili odlicno informisani. 
	Samo nismo znali sta nam se kod kuce desava!
Saznali smo i videli i to zahvaljujuci nasoj
televiziji, ali posle mnogo godina. Tada je vec bilo
mnogo kasno i nije vise bilo spasa. 
  
   Installed on July 24th 1996.
  Installed on July 24th 1996.