YuQwest Pisanije 
        MIRADZ"IKA
 
 
 Za fer upotrebu
 
 
 
	kratka prica - odlomak iz romana 
	Tetka je isla u gimnaziju, ali joj skola nije isla bas najbolje. 
Danima je sa mojom mamom nesto saputala. Onda je jednoga dana dosao neki
tip iz komsiluka. Bio je sofer u americkoj ambasadi, imao Vespu i
Glavatilov idol. Dao mu je jednom da je provoza, pa je Glavonja raspalio
u zidanu ogradu frfljivog Krleta. Nije znao da skrene u desno! 
	"E jebiga Glavonja!" - dreknuo je sofer koji je stajao sa nama i
posmatrao voznju. - "Glup si bre k'o kurac! 
	Glavonja je pokunjeno stajao pored ograde i razbijene Vespe. 
	"Glupi kurac Glavonja!" - dreknuli smo razdragano crkavajuci od
smeha. 
	Snuzdeni Glavonja se nakostresio. Hteo je da nas pojuri i olesi,
ali nije smeo da ispusti Vespu. Ipak, bilo je najpametnije da se
razbezimo i da ne rizikujemo vec da mu sa sigurne razdaljine ponovimo jos
koji put tri reci koje su nam momentalno postale omiljene: 
	"Glupi kurac Glavonja!" 
	Posle bi nas drao pojedinacno, ali nismo ni mi bili naivni vec
smo zbrisali kad bi ga jos iz daleka videli. 
	Sofer je nama okupljenim klincima i upiljenim u njegovu olubljenu
Vespu govorio da je prvak sveta. Mi smo verovali. Kad je Glavatilo kao
najstariji i najjaci od svih nas verovao, zasto ne bismo mi? 
	Sofer se tako i ponasao. Nismo znali u cemu je prvak sveta, ali
ga bez obzira na to nisam podnosio. Maltretirao je naseg macora Marka i
dovodio ga do ludila. Kad bi se pojavio na vratima, macor bi zbrisao na
sifonjer i frktao odozgo. Svaki put bi ga prevario da sidje i onda mu
vadio mast. Meni je bilo zao macora i zbog toga sam mrzeo sofercinu koji
je uvek nesto ozbiljno i u pola glasa razgovarao sa dedom i babom. 
Mesecima su tako razgovarali i na kraju mu rekli da je jos rano i da ce
videti. Sta ce videti? To je bila prava misterija za mene. I dalje se
tetka sa mojom mamom dosaptavala pored sporeta. Pokusavao bih iz
prikrajka da prisluskujem, ali mi nije uspevalo. Uvek bi me obe grubo
oterale deruci se iz sve snage. Pogotovo tetka. 
	"Mars tamo! Sta ti moras sve da cujes?" - razdrala se na mene. 
	Nisam saznao sta se to sa njom desava, ali sam cuo sta ima novo
kod strica. Svi su o tome na sav glas pricali i nije bilo potrebno da
prisluskujem. Stric je nasao neku zensku. U stvari, nasao mu deda. 
	"Velika miradzika!" - hvalio se svojim pronalaskom. 
	"Zdravo jako velika!" - objasnjavala je znacajno baba i
ponavljala. - "Zdravo jako velika!" 
	"Sta je to miradzika?" - pitao sam radoznalo. 
	"To je ona sto ima puno para!" - objasnila mi je mama. 
	Sve sam shvatio. Sigurno je jako bogata, ako ima puno para. A ako
je bogata, onda sigurno ima i dve kuce. Kao ona baba koja je nama nekada
izdavala kucu i tetka Jovankina mama. Samo da i njoj one dedine komunjare
sve to ne otmu. 
	Deda, baba i stric su isli na gledanje. Kazu da se tako kaze kad
idu da se upoznaju i dogovore. I nista. 
	"Prop'o pos'o!" - promrmljao je deda razocarano tati, koji je
slegnuo ramenima. 
	To je znacilo nista od dogovora. Kaze deda da su davali auto, ali
se nisu dogovorili oko zemlje. Nudili su malo, pa pogodba nije
sklopljena. 
	Nije mi bilo jasno sta ce stricu zemlja, kad on i onako ne ume da
ore, a nije bio nesto bas ni raspolozen za oranje. Vise je bio raspolozen
za spavanje. I pored najbolje volje nisam mogao da ga zamislim da sa
autom ore zemlju. Pokusavao sam, ali nije islo. Do duse, mozda ako bi
stric dobio "Moskvica"? Ja ne znam da li je bas stvarno tako dobar auto
bio, ali tako sam cuo. Pricalo se tada da je taj auto neki bacuska tako
dobro napravio da moze cak i da ore! Toliko je to dobar auto bio. 
	"Kad Rus nesto napravi, onda znaj da je to bacuska napravio k'o
svet, razumes ti mene. Nema tu kod nji' trte mrte. Odma' pada Sibir! Eto
taj Moskvich na primer." - tvrdio je cak i deda. 
	"Moskvic." - ispravio sam ga. 
	"Kakav bre Moskvic?" - zabezeknuo se da se i ja mesam u razgovor. 
	"Pa tako pise na njemu, a ne Moskvich." - uveravao sam ga. 
	Sto puta smo svaki parkirani auto zagledali sa svih strana i znam
da je stvarno tako pisalo. 
	"Ma sta ti bre seronja jedan znas? Nisi se ni ispilio, razumes ti
mene, a vec popujes! - dreknuo je opet na mene. 
	Jos jednom su me isterali napolje a deda je tesio strica da se
nista ne sekira i da ce mu naci bolju priliku. 
	"Dobro. " - slozio se stric. 
	I dalje je spavao kada nije svirao na igrankama i nije se mnogo
uzbudjivao. 
  	Negde su cekali Novu Godinu. Deda, baba, tetka i sofer. Valjda tamo
gde je stric svirao. Sofer iz americke ambasade koji je bio prvak sveta
za Glavonju i za nas klince (mada ga i dalje nisam vario) se napio, pa
jos na sve to i potukao. Ispao je momentalno iz kombinacije.  Moja tetka
je morala i dalje da uci skolu, jer je udaja otpala. 
	"Propala stvar..." - opet je mrmljao deda. - "Cabar!" 
	"Sramota!" - drecala je baba. - "Loce bre i bije se k'o razbojnik!
I ja za njega dete da dam? Zamisli ti to, molim te lepo." 
	"Ovi nisu normalni! Dete da udaju?" - gundjao je moj tata. 
	Najzad sam saznao da je bila u pitanju udaja. Zamislio sam sofera
kao prvaka sveta iako i dalje nisam znao cega. Kao, stoji u ogromnim
gacama do kolena sa visoko podignutim rukama u vis na velikom postolju i
pozdravlja masu. Tetka stoji pored njega sa ogromnim buketom cveca u
jednoj ruci i drugom otpozdravlja masuci njegovim obozavateljima. Sevaju
fotografski blicevi na sve strane. Onda sedaju u veliku crnu americku
limuzinu sa otvorenim krovom i odlaze praceni urlanjem mase. 
	Medjutim, nista od toga. Baba je jos uvek tukla dedu i tetku
velikim snajderskim lenjirom. Mozda je bas zbog tog lenjira tetka najvise
i htela da se uda? Ili mozda zbog skole? 
	Najzad je prevalila preko usta i odlucno rekla babi i dedi da
nece vise da ide u skolu. Pa sta bude da bude i sta kosta da kosta! Hoce
da nauci da kuca na masini a ne da drnda gimnaziju. Svaka kancelarija ima
masine za kucanje i to je sad najmodernije. Kaze da ako nauci da kuca,
mogla bi da se zaposli. 
  	 A meni su rekli da moram da budem odlican u skoli. Nisam znao sta to
znaci a nije mi bilo jasno sta ce mi skola kad je tetka napusta?  Pitao
sam mamu i ona mi je kratko rekla da ne moram i ja da skacem u bunar ako
vidim neku budalu da to radi. 
	Nista mi nije bilo jasno, jer kakve ima veze budala koja skace u
bunar sa tetkom koja napusta skolu? Ipak sam po malo strahovao, jer je
vec prvih dana dosla mala Jasmina iz komsiluka da mojoj mami i tati javi
da nisam naucio pesmicu. Tata i deda su, kao i uvek igrali tablic a mama
prala sudove posle rucka. Sledio sam se kad sam ugledao Jasminu da ulazi
na vrata. Bojazljivo je prisla mojoj mami snebivajuci se. Nesto je
promrmljala nerazgovetno. Zabrinuto sam stajao iza nje. 
	"Sta kazes sine? Nista te ne razumem..." - pitala je moja majka. 
	"Lju'm ruke... Poslao me ucitelj da javim..." - zbunjeno je
Jasmina pocela da muca. 
	"Sta sine da javis?" - insistirala je majka. 
	Molio sam Boga da posalje neku munju ili grom da opali Jasminu i
da nikad ne dovrsi recenicu. Da padne u nesvest ili bilo sta drugo
spasonosno! 
	"Da javim da nije naucio pesmicu!" - najzad je Jasmina prevalila
teskom mukom preko usana. 
	Obuzeo me je ocaj. Mislio sam da ce sad mene grom da opali, ili
da cu pasti u nesvest! Sve je propalo. Mama je zbunjeno stajala i nije
verovala svojim usima. Pitala je Jasminu da ponovi, sto je jadnica teskom
mukom i uradila, okrenula se i otrcala kuci. 
	Mislio sam da ce me nakostresena i razgoropadjena mama zgromiti! 
Tata je odmah skocio od stola, ostavivsi karte. 
	"Pa dobro, 'leb ga jebo, sta si radio i di si se zevzecio kad nisi
naucio tu deklamaciju?" - narogusio se na mene. 
	Nije da se nije drao na mene, ali nije ni preterivao. Znao sam i
za gore. Cutao sam gledajuci u zemlju. 
	"Kakva je to deklamacija sto nisi naucio?" - nastavio je
ispitivanje. 
	"Pa, o drugu Titu... - jedva sam promucao. 
	"Uh, bravar! Mo's misliti, jaka mustra. Jos i o njemu da deca uce
deklamaciju! K'o da je kralj il' car!" - odvalio je deda jedva docekavsi
priliku drzeci karte u ruci. "Pusti bre dete na miru... Jebes
deklamaciju. 'ajde bolje da igramo tablic. Sa'ces da vidis posto Musa
dere jarca! Ti delis..." 
	Tata se okrenuo i seo za sto odmahujuci glavom i nastavio da igra
karte sa dedom spasiocem. Mamina razgoropadjenost se pretvorila u ocaj.
Briznula je u plac i vec je u meni videla buduceg prosjaka, razbojnika i
propalicu koga su izbacili iz skole. Bilo mi je zao zbog maminih suza.
Nesto sam vrdao, ali proslo je na svu srecu bez batina. Ni sam ne znam
zasto tu nesrecnu pesmicu nisam naucio? Valjda sam se zaigrao i na nju
zaboravio. 
	Pocetak nije bio bas slavan, ali su mi na kraju skolske godine
mama i tata rekli da je dobro sto sam odlican. I dalje nisam znao zasto
je dobro da sam odlican kada tetka napusta skolu i kaze da joj nije
potrebna. Mama je bila presrecna a tata je cak prekinuo kartanje sa dedom
kad sam doneo ocene. To mora da je bilo mnogo vazno, inace mu sigurno ne
bi palo na pamet. 
	Bila je vrucina i sedeli su za stolom u basti. Naravno, tata je
kao i uvek bio u sorcu a deda u pantalonama bez majice. Njemu baba nije
dozvoljavala da sedi u gacama. 
	"Jeb'o te otac ludi! Pogledaj se na sta licis! Samo ti gace fale!
Vec sam te pustila da obrijes te dlacurde na grudima da ne izgledas k'o
orangutan, a sad jos i gace. Ne dolazi u obzir i tacka!" - procedila je
baba odlucno kroz zube kojima je, kao i uvek imala konac. 
	Nije pomoglo cak ni to sto je molio da mu sasije iste sportske
gace kao sto ima moj tata. Baba mu je opet spominjala ludog oca i
ponovila da to ne dolazi u obzir, dodatno se narogusivsi. I opet tacka. 
Tako se deda pozdravio na vecna vremena sa sedenjem u dvoristu u gacama. 
   	 Bilo kako bilo, dobio sam za nagradu od skole knjigu o Marku Polu na
kojoj je pisalo da je to za odlican uspeh. Sa ponosom sam im pokazao.
Zagledali su i studirali sta pise. 
	"E pa dobro." - rekao je tata i izvadio novcanik iz zadnjeg dzepa
svog crnog sorca. - "Onda je red da te castim." 
	Izvadio je crvenu papirnu stotku i pruzio mi. 
	"Evo za bioskop pa dogodine opet da budes odlican." 
	Zgrabio sam pare i hteo da zbrisem pre nego sto se tata
predomisli, ali sam se ja predomislio. Pogledao sam upitno dedu ocekujuci
da ce i on malo da me casti. Medjutim, on se pravio blesav i samo je
podrignuo. 
	"Eto, jel' vidis sta mi radi cir!" - zalio se tati ne obracajuci
paznju na mene. 
	Crk'o konj, pomislio sam i nestao jer je kandisalo iz sve snage
od dedinog podrigivanja. 
	Mama je rekla da idemo brat i ja zajedno u bioskop. Tu, odmah u
komsiluku, u nedelju od tri po podne. Nisam imao nista protiv. Bili smo
isto obuceni i drzali se za ruke. Kupili smo karte koje su bile po tri
banke. Imali smo jos cetiri, a to je bilo taman dovoljno za po dva
nekakva zimska sladoleda, koji su bili braon boje. Bila je to jedna
jedina vrsta. Ne znam zasto su se zvali zimski kada je bilo leto, ali se
secam da su bili vrlo ukusni. Do duse, za bolji nismo ni znali. 
	Prvi put smo bili sami u bioskopu i presrecni. Gledali smo
kaubojski film u boji sa Gari Kuperom. Vratili smo se kuci musavi od
sladoleda, drzeci se za ruke a nasoj sreci zaista nije bilo kraja. 
	Danima sam posle toga sebe zamisljao kao pravicnog serifa koji se
bori i deli pravdu u dvobojima sa svakojakim banditima, pljackasima,
raznim dangubama i protuvama sirom Divljeg Zapada. 
      	Isao sam te godine prvi put i na more. Sa skolom. Brat nije mogao,
jer je bio bolestan, a tata i mama nisu imali para i za sebe, tako da sam
isao samo ja. Nisam bio odusevljen zbog toga. Putovalo se strasno dugo.
Ceo dan i celu noc, pa onda jos skoro ceo dan. Putovali smo raznim
vozovima, pa i onim sporim sto su ga zvali Cira i koji ima uzani kolosek,
a ne kao Plavi Voz. Cak smo i pored tecine zeleznicarske kucice projurili
i video sam ga kroz prozor kako stoji kao kip. Neki od nas su spavali na
podu, oni srecniji na sedistima a neki tamo gde se stavljaju koferi. Oni
su ujutru bili skroz izbrazdani svuda po telu od gvozdenih sipki. 
	Na kraju smo putovali brodom. To je bilo vec malo lepse, mada je
jako ljuljalo od talasa a brodski motor tako brujao da je pocela glava da
me boli. Gledao sam svuda po luci dok smo cekali da udjemo u brod, ali
onakvih ladja kao sto sam se nekada vozio sa tatom i mamom nije bilo.
Mislim na one sa velikim tockovima i lopaticama. Kad smo najzad stigli,
docekali su nas neki ljudi koje su zvali domoroci koji su brzo i jako
glasno govorili a koje skoro nista nisam razumeo. Cudno su govorili i
njihova deca se nisu druzila sa nama. 
	Nisam bas bio odusevljen. Tugovao sam zbog mame, tate i brata i
jedva sam cekao da se letovanje zavrsi. Bio sam presrecan kad smo krenuli
kuci, mada sam ovoga puta skoro povracao od ljuljanja broda. Ne znam kako
bih izdrzao putovanje brodom do babe u Kanadi jer sam jedva i ovih
nekoliko sati podneo. I jos sam izgubio slameni sesir koji mi je mama
kupila pred polazak na more. Oduvao mi ga je vetar sa glave u vodu dok
smo se vozili brodom. Sigurno su ga posle pojele ajkule, jer su nam
pricali da ih ima u moru i to narocito tamo gde prolaze brodovi. 
   	Dok sam bio na moru, deda nije dangubio i stvarno je pronasao stricu
novu priliku. Pokazalo se da je zaista bila miradzika. I to ona prava, po
dedinoj i babinoj meri, a bogami i po stricevoj. 
	"Ne zna se sta sve ima!" - pricala je baba odusevljno. - "Ne zna
se sta sve ima!" 
 	Ponavljala je kao navijena kao da je prvi put nismo culi. 
	"'ajde vise i taj posao da obavimo." - rekao je tata dok su tekle
poslednje pripreme za svadbu. 
	Brat i ja smo sa uzbudjenjem ocekivali sta ce se dogoditi. I bila
je svadba. I to kakva! Stric je dan pre toga doterao neka kola. Svi smo
se sjatili i studirali obilazeci ih sa svih strana. 
	"Bogami, besna limuzina!" - zakljucio je deda. 
	"Ta kak'i besna?" - ispravljala ga je baba. - "To ti je gospocka i
lukcuzna limuzina!" 
	Klinci iz kraja su mu se divili. I ne samo klinci. 
	U to vreme je samo jedan komsija imao motorcikl. I to sa
prikolicom. BMW sa divnom plavo - belom znackom na rezervoaru za benzin. 
Svi smo sanjali da jednoga dana imamo isti takav motorcikl. Bas takav, sa
prikolicom. Kad malo bolje promislim, kakav bismo i zeleli, kad za drugi
nismo ni znali? Auto smo retko vidjali. Glavnom ulicom bi po nekada neki
i prosao, ali nasom skoro nikada. I kada bi se to desilo, bio bi to pravi
dozivljaj. I to ne samo za nas decu. A sada je moj stric vozio ni manje
ni vise nego Opel Rekord! I to u dve boje. Plavo - beli.  Bio sam
ponosan. 
	Na opstu zalost, radost je kratko trajala. Odmah posle svadbe su
mu lepi auto oduzeli. U stvari, morao je da ga vrati svom tastu. To je
tata od nove strine. Samo mu je pozajmio Rekorda da ga vozi i pravi se
vazan za svadbenu paradu. Bio sam razocaran. Nije nas ni provozao. A
neprestano sam mastao da se vozim u tako lepom automobilu. 
  
   Initiated on May 22th 1996.
  Initiated on May 22th 1996.