YuQwest Pisanije
BIO JEDNOM JEDAN CAR
TRECI CIN
 
 
PRVA SLIKA     Skrovi{te ne{to malo izmenjeno, doterano,
               pobolj{ano, uve}ano za jo{ jednu prostoriju. U
               zvu~noj pozadini, `amor, povici raznih ljudi.
               Muzika odslikava dramatiku trenutka. Desetak
               vojnika upada u skrovi{te. Uzvikuju razne
               pogrdnosti na nerazumljivom jeziku, preturaju
               stvari, pregledaju posude od kamena i drveta
               koje je car sa svojom porodicom stvarao
               godinama. Jedan od lo{e raspolo`enih vojnika
               ispija pi}e iz drvene ~a{e, ispijeno zatim bljuje
               prema drugim vojnicima. Druga grupa
               razuzdanih udara po o~igledno novom velikom
               drvenom stolu, no niko ne uspeva da ga slomi.
               Tre}a se grupa okrenula imitaciji ognji{ta,
               nogama i rukama razbacuju pepeo po prostoriji.
               Samo jedan od njih, ~ini se najmla|i, odvojen,
               usamljen, kao da ga veselje prijatelja ne
               zanima, dr`i u ruci drvenu figurinu bojenu u
               crveno, razgleda je izgovaraju}i re~i koje niko
               ne ~uje.
DRUGA SLIKA    Muzika koja prati divljanje vojnika u skrovi{tu
               utihnjuje. Sa ogromnom lovinom preko ramena,
               ulazi princeza Aleksandra. Kako ulazi, tako na
               ogromni drveni sto baca ubijenu `ivotinju.
               Grupa vojnika prvo zanemi, a zatim svi po~nu
               da se grohotom smeju i uzvikuju razne gluposti.
               Jedan od najneobuzdanijih, duge crne kose i
               neure|ene brade, prilazi princezi sa namerom
               da je dodirne. O~igledno iznena|ena velikom
               grupom ljudi, princeza ne reaguje. Ohrabreni
               njenom uko~eno{}u, drugi iz grupe joj se
               tako|e pribli`avaju poku{avaju}i da je dodirnu.
               Jedan od njih se u divlja~koj razuzdanosti
               usudi da po|e rukom prema osetljivim zonama
               princezinog tela. Ovim povre|ena, princeza
               uzvrati udarcem ska~u}i na sto.
TRE]A SLIKA    Odgurnuv{i lovinu sa stola prema razuzdanoj
               grupi vojnika, princeza vrisne stra{nim
               borbenim vriskom. Pobu|en nekom vrstom
               ratni~kog zova, u skrovi{te u|e mladi}
               izuzetne lepote, obu~en razli~ito od ostalih,
               sa mnogo ukrasa na glavi. Autoritetom
               komandanta, istera vojnike iz skrovi{ta.
               Mladi}u sa drvenom figurinom ka`e dve-tri
               re~i da bi ovaj zatim i sam iza{ao. Princeza i
               lepo obu~eni komandant ostaju sami.
               Safir, Safir, ka`e pokazuju}i levom rukom
               ukrase na svojoj glavi. Sa mogu}no{}u da se
               pona{a slobodnije, princeza si|e sa stola, pri|e
               lovini i podigne je ponovo tamo gde je prvi put
               bacila. Safir, Safir, ponovi lepo obu~eni
               mladi} izgovaraju}i jo{ ne{to na nepoznatom
               jeziku. Ja sam Aleksandra, zovem se
               Aleksandra, progovori najzad princeza stidljivo
               se sme{e}i. Posle kra}eg premi{ljanja, Safir
               progovori princezinim jezikom, no sa izra`enim
               akcentom, ne ba{ dovoljno razumljivo. Oprosti
               mi devojko, trudio se da i na sebi stranom
               jeziku zadr`i izvesnu dostojanstvenost
               izra`avanja, robovi koji me u~e va{em
               govoru nisu stigli do kraja sa  svojim poslom.
               Aleksandra se pribli`i Safiru. ]utala je, gledala
               ga pravo u o~i, posmatrala ukrase na njegovoj
               glavi. Mislio sam da na ovom ostrvu ne mo`e
               niko da `ivi, progovori ponovo Safir. Mislila
               sam, odlu~i se da odgovori princeza, mislila
               sam da ovo ostrvo nikada niko ne}e da
               poseti. Nikada niko! Kako bi se uverila da
               ispred nije privid od mu{ke lepote, tako re}i
               san koga sanja otvorenih o~iju, Aleksandra
               dodirnu Safira. Dodir be{e kratak, boja`ljiv, no
               princezi se u~ini da traje predugo, ve~no.
               Aleksandra, nasme{i se Safir, iznena|en sam
               da lepota poput tvoje naseljava  ove divlje
               prostore. Kako je mogu}e da `ivi{ ovde?
               @ivi{ na divljem ostrvu govore}i jezikom
               najmo}nijega plemena. Shvatio sam da ne
               veruje{ da sam od krvi i mesa, ~ini ti se da
               sam privid. Kada te pogledam, ~ini mi se da
               sanjam.
^ETVRTA SLIKA  Ponovo buka, ponovo gomila vojnika koji
               veoma grubo u skrovi{te uvode starca i staricu,
               guraju ih napred prema Safiru. Prepoznaju}i
               svoje roditelje, princeza vrisne i pribli`i se
               Safiru. Aleksandra, povi~e car Viktor trude}i
               se da nadglasa gomilu, reci tom divljaku da
               nas oslobodi! Razumev{i, Safir izda naredbu
               gomili da odve`u Viktora i Katarinu. Kako ovo
               u~ini{e, vojnici napusti{e skrovi{te.
               O~igledno vrlo ljut, car se okrenu Safiru u
               `elji da ga o{amari. Divljaci, ipak se uzdr`a,
               kakvi su ovo divljaci zaposeli Lites? Safir
               prvo pozdravi caricu Katarinu, dopusti joj da
               progovori nekoliko re~i sa Aleksandrom, a
               zatim se okrenu Viktoru. Nisu divljaci, govorio
               je mirno i sa autoritetom, to su moji vojnici.
               Razuzdani jesu, no razuzdanost mo`e samo
               da im koristi u raznim pohodima. Jo{ uvek
               povre|en na~inom na koji su ga uveli u
               skrovi{te, car nije dao za pravo Safiru. Bez
               discipline, isprsi se, nema veli~ine ni u
               kakvom pohodu. Vojska mo`e da divlja samo
               kod opsedanja protivnika, ne i van toga.
               Shvativ{i da ne govori sa bilo kim, Safir ponudi
               starca Viktora da sedne. Katarina i Aleksandra
               su skidale lovinu sa stola, brisale ga, ispirale
               zatim lovinu vodom da bi je najzad odnele u
               drugu prostoriju. O~igledno iscrpljen od
               odupiranja vojnicima, car sede. Isto u~ini i
               Safir. Vi niste bilo ko, trudio se da bude
               neobi~no ne`an prema jednom mu{karcu,
               ose}am da onaj koji govori jezikom
               najja~ega plemena nije bilo ko. Ve} sama
               ~injenica da Safir govori o njegovom,
               najja~em, plemenu, uzbudi cara. Ja sam
               Viktor, po~e da se predstavlja sa puno
               ponosa, pronalaza~ to~ka, pripitomilac
               `ivotinja i gospodar Litesa. Nekada sam
               razmi{ljao o Zakonu za sve, a onda sam ga
               s=83m prvi prekr{io. Kako sam bio avanturista
               u svakom pogledu, surov prvo sa  samim
               sobom, zatim i sa drugima, dobri bogovi mog
               plemena me baci{e na ovo ostrvo da bih sa
               krajnjom pa`njom izu~io budu}nost.
PETA  SLIKA    Unose}i toplu hranu, raspodeljuju}i je na ~etiri
               obroka i raspore|uju}i po stolu, carica i
               princeza ~u{e kako se diplomatski uvijeno,
               reklo bi se la`no, car predstavlja Safiru.
               Pogledaj, nastavi car, ona ru`nija i starija je
               moja `enka. Ona mla|a i lep{a je moja
               }erka, koja }e sigurno da ti se dopadne.
               Predstavljaju}i ih, car namignu i jednoj i
               drugoj, {to obe protuma~i{e kao naredbu da se
               do daljnjeg treba dr`ati pri~e koju je po~eo
               da pri~a. Moj otac voli da preteruje, usudi se
               da bude jo{ jednom buntovna Aleksandra, on
               uop{te nije pronalaza~ to~ka. Ne, on je
               car, zmijski car Litesa! Obradovan }erkinim
               surovim smislom za {alu, car se nasme{i Safiru
               osmehom dobrodo{lice. Pogledaj, re~e zatim,
               ona starija se zove Katarina, ~esto je
               nazivam ve{ti~ijom sestrom. Mla|a nosi
               neobi~no ime i ono ti je sigurno poznato.
               Odu{evljen star~evom bistrinom i prikazanom
               mudro{}u, Safir sebi dopusti neuobi~ajenu
               slobodu kod predstavljanja. Zovem se Safir,
               okrenu se prema svima, dolazim iz zemlje
               neizbrojivih pe{~anih dina i prelepih oaza.
               Princ sam, {to bi se reklo da je moj otac
               gospodar plemena kome pripadam. Na
               poslednje Safirove re~i, princeza ispusti
               drvenu posudicu sa pi}em. Ne znam, car je
               nastojao da zadr`i svoju strogost,  nije mi jasno
               {ta kao princ tra`ite na mom skromnom
               ostrvu. To~ak i `ivotinje koje godinama
               pripitomljavah mogu samo da razmenim sa
               vama, nikako ne}ete mo}i da mi ih
               preotmete. Carica je svojim gestovima
               nastojala da omek{a Viktorov govor, u~ini ga
               prijateljskijim. Sve {to smo ovde stvorili,
               progovori Katarina, sve {to sada posedujemo,
               skromno je po broju, ali vrlo vredno po
               onome {to mo`e da donese bilo kom plemenu.
               Safir je nastojao da ne poka`e da je iznena|en
               onim {to je ~uo. Nisam uop{te znao da bilo
               ko `ivi ovde, re~e, dakle nisam do{ao po
               va{e bogatstvo. Otac mi je zapovedio da
               obi|em oazu njegove mladosti.
[ESTA SLIKA    Trude}i se da dalje otkrivanje porodi~nih tajni
               svede na najnu`niju meru, Safir se prividno
               bezbri`no osmehnu Aleksandri. Devoj~ice,
               Viktor jo{ jednom namignu princezi, neka na{
               gost ku{a najbolje pi}e! Princu sledi
               prin~evska po~ast, posebno zato {to se
               potrudio da nau~i na{ govor. I ne sa~ekav{i
               da Viktor zavr{i, princeza shvati da treba da
               ode do ostave za posebna pi}a. Zato br`e-bolje
               iza|e. Nije uop{te potrebno da se trudite oko
               mojeg ugo{}avanja, ~inio se naivnim Safir.
               Prin~e, Katarina oseti lepotu sadr`anu u
               mogu}nosti da nekoga najzad mo`e da pozove
               slu`e}i se kraljevskom titulom, vi{e od
               dvadeset velikih godina nikoga nismo videli!
               Od kako je veliki vetar potopio na{u la|u,
               obitavamo ovde pripitomljavaju}i iz dana u
               dan ostrvo. Ti si nam prvi gost posle
               neverovatnog broja godina. Safir se oseti
               blokiranim onim {to je od carice ~uo. I ~ini
               se da imamo sre}e, nasmeja se car, danas ne
               ugo{}avamo bilo koga, ve} princa Safira. Je
               li tako? Dobri bogovi su najzad nagradili na{
               vi{egodi{nji trud, najve}a nagrada nam je
               prin~evo poznavanje na{ega  govora. Carica
               je vidno pokazivala da se sa onim {to je Viktor
               rekao. Dvadeset godina ka`ete, brojao je Safir,
               Aleksandra je odrasla ovde! Car potvrdno
               kimnu glavom. Ona odrasla, bolno uzdahnu, a
               mi ostarili. Carica ponovo, urednije nego
               obi~no, postavi raznovrsnu hranu ispred svih.
               Probaj na{eg ostrva plodove, ponudi car
               princa Safira, a posle mo`emo da popri~amo
               i o dr`avi tvog oca. Safir se okrenu prema
               postavljenoj hrani. @ele}i da princu pobudi
               apetit, Viktor po~e prvi da jede. Nedugo
               zatim, princ je po~eo da ga sledi izra`avaju}i
               se povremeno o ukusu ovoga ili onoga,
               prepoznaju}i pojedinu hranu i upore|uju}i je sa
               ukusima onoga {to jede tamo odakle je stigao.
               Je li mogu}e Viktore, re~e zadovoljan, je li
               mogu}e da ste tako daleko oti{li u
               pripitomljavanju ostrva?
SEDMA SLIKA    Vrativ{i se sa `estokim pi}em, princeza poslu`i
               Safira, cara i caricu. Kao {to po pi}u mo`e{
               da oseti{, grohotom se nasmeja Viktor, Lites je
               gotovo potpuno pripitomljen. Safir je u`ivao.
               Otac me upozorio da se divljine ovog ostrva
               posebno pripazim, princ se poveravao glasno
               Katarini, re~e mi da su zmije ovde izuzetno
               velike, sna`ne i otrovne. Carica otpi i sama
               gutljaj `estokog pi}a. Viktor je sada njihov
               gospodar, nastojala je da bude ubedljiva, na{
               istra`iva~, dreser i izumitelj. Princeza
               Aleksandra je jela lagano, otmenije nego
               obi~no; svaki pokret je, ~inilo se Safiru, bio
               zasebno oblikovan, kontrolisan do najmanjeg
               trzaja mi{i}a. Aleksandra je sipala, princ ispijao
               gutljaj po gutljaj prepu{taju}i se i pi}u i
               princezinoj lepoti. Moj je otac mo}an, vrlo
               mo}an, govorio je slobodnije i veselije sa
               svakim novim gutljajem, no ipak se na{e
               pe{~ano kraljevstvo na{lo u problemima
               zbog nedostatka vode u najlep{im na{im
               oazama. Poslao me, veruje jer mu je
               plemenski vra~  rekao, poslao me po ko`u
               plave zmije. Ona postoji samo na ovom
               ostrvu, koga mi i zovemo Ostrvo plave zmije,
               dobrotvorna je jer priziva ki{u. Treba da je
               uhvatim, ponesem mom ocu. Znate li ne{to o
               njoj? Car nije mogao da razabere da li se Safir
               {ali ili stvarno govori ozbiljno. Plava zmija,
               govorio je glasno da bi samog sebe ~uo,
               Aleksandra je ne tako davno sanjala kako
               plava zmija izlazi iz crvene jabuke. Zmiju
               iste boje sam ne{to posle ubio, skinuo joj
               ko`u i sa porodicom je pojeo. Ako ga je
               `estoko pi}e jedno vreme gotovo osvojilo, ono
               {to je ~uo od Viktora otrezni princa potpuno.
               Pojeli, udari obema rukama o sto, pojeli ste
               plavu zmiju! Zato {to ste je pojeli, najlep{e
               oaze mog kraljevstva pate od velike su{e,
               ljudi od `e|i umiru, robovi daleko po vodu
               idu. Car nije hteo da veruje u ono {to je ~uo
               od princa Safira. Tebi nije potrebna zmija,
               uhvati Safira za rame, ve} njena ko`a.
               Katarina i ja }emo je na}i! I dohvativ{i
               caricu, izvede je napolje.
OSMA SLIKA     Boje}i se mogu}nosti da se u svoje kraljevstvo
               vrati bez ko`e plave zmije, {to bi uzrokovalo
               propast njegovoga oca, Safir je poveravao
               Aleksandri najstra{nije tajne pe{~anih oluja,
               pri~ao o najneobi~nijim mo}ima pe{~anih
               dina, o zelenim malim bi}ima prostranih oaza.
               Prepu{taju}i se intimnosti Safirevih pri~a,
               princeza je doticala deo po deo njegovog lica,
               ruke svoje splitala sa njegovim. U dalekoj
               tvojoj zemlji, {aputala je, kakve su devojke,
               jesu li lepe `ene? Ose}aju}i da Aleksandra ne
               `eli vi{e da slu{a bajke i tuma~enja
               predskazuju}ih snova, princ Safir poku{a da
               jezikom opisiva~a realnog, koliko je to bilo
               mogu}e, prika`e lepotu i pona{anje `ena svog
               kraljevstva. Nema ni jedne, re~e, ne be{e ni
               jedne tako lepe kao {to si ti. Svaki tvoj dodir
               je prava mala sve~anost, tvoj dah me
               pretvara u lete}e bi}e; ne ose}am se ni kao
               princ ni kao vojnik, ja sam blizak bogovima.
               Zadovoljna {to posti`e svoj cilj, princeza se
               pribli`i tik uz Safira. A u tvom kraljevstvu,
               ve} se radovala odgovoru, znaju li devojke za
               ljubav? Suzdr`avaju}i se, trude}i se da se ne
               prepusti erupciji nagona i strasti, Safir odgovori
               potvrdno. Poka`i mi, Aleksandra poljubi
               princa, poka`i kako se tamo devojke maze!
               Da li su mu`jaci ne`ni ili se divlje bacaju
               preko njih razdiru}i odelo? Da li na tom
               pesku strast jednako raspaljuje borbu izme|u
               mu`jaka? Razumevaju}i da Aleksandru zapravo
               ne zanimaju svojstva `ena ili mu{karaca, ve}
               ispunjenost trenutaka njihove usamljenosti, Safir
               se lagano podi`e `ele}i da ras~isti deo stola.
               Ne, nasmeja se Aleksandra, na podu ima
               mnogo krzna ubijenih i pojedenih `ivotinja.
               Moj otac je dobar lovac, ja sam jo{ bolji. I
               vode}i princa za sobom, dovede ga do jednog
               od uglova skrovi{ta. ^ini se da sam te predugo
               ~ekala, u~nila je da oboje prvo kleknu
               ljube}i se, sada je vreme naplate dugova od
               na{ih bogova. Prepu{ten, princ je ose}ao kako
               joj skida deo po deo. Lepa si, {aputao je.
DEVETA SLIKA   Upadaju}i u skrovi{te u najnezgodnijem
               mogu}em trenutku po Aleksandru i princa
               Safira, carica Katarina pocrvene od neke silne
               zavisti i ljubomore. Nije mogu}e, nije mogu}e,
               divljala je, dok se Viktor i ja lomimo ostrvom
               poku{avaju}i da prona|emo ko`u plave
               zmije, setimo se mesta gde smo je bacili, vi se
               ovde prepu{tate jedno drugom, jedno
               drugom! Osloba|aju}i se Safira, princeza
               Aleksandra se sa prkosom u pogledu okrenu
               majci. Ti nema{ prava da podu~ava{ bilo
               koga, govorila je nepovezano, sve {to si `elela,
               imala si. Zahvaljuju}i dobrim bogovima,
               dobila si ~ak i vi{e. Ne}u da se pred
               Safirom izra`avam o tvojoj pro{losti i mojoj
               sada{njosti. Ose}aju}i da }e razgovor da krene
               u smeru `estoke prepirke, Safir se trudio da
               bude miran. I dok su se Katarina i Aleksandra
               bespo{tedno grizle, Safir se obla~io. Jedino
               {to nije mogao odmah da prona|e, bili su ukrasi
               koje je nosio na glavi, o~igledno prin~evski.
               Katarina, prekide caricu u trenutku njenog
               najglasnijeg  govorenja, jesi li mo`da videla
               moje ukrase? ^uv{i pitanje koje je princ
               postavio njenoj majci, Aleksandra se grohotom
               nasmeja. Ukrasi za tvoju glavu me ne
               zanimaju, nije se smirivala carica, jer i ukrasi
               sa moje glave su nestali! I da carica ne bi
               otkrila carevu tajnu, iskazala ono {to Viktor
               nije `eleo, Aleksandra se ponovo ume{a u
               razgovor. Safire dragi, na~ini se ne`nom do
               krajnosti `enske prevrtljivosti, zna{ li {ta je
               Zakon za sve? Iznena|en pitanjem, Safir na
               trenutak prekinu potragu za svojim ukrasima.
               Zakon za sve, okrenu se prema Katarini, to je
               ljubav, trebala bi da bude ljubav. No, u
               na{em dobu lova i ratovanja, osvajanja i
               robovanja, ~ini mi se da je vrlo te{ko
               po{tovati Zakon za sve. Aleksandra sa
               veseljem pobednice namignu majci. Eto vidi{,
               re~e joj, Zakon za sve je ljubav. Princ Safir
               uhvati Katarinu za ruku mole}i je da ga saslu{a.
               Aleksandra }e biti moja `ena, budu}a
               kraljica, re~e.
DESETA SLIKA   Je li mogu}e, pretvarala se da je iznena|ena
               Katarina, je li mogu}e? Ulaze}i u skrovi{te sa
               ko`om ogromne plave zmije, Viktor ~u pitanje
               koje njemu nije bilo postavljeno. Mogu}e je,
               mogu}e, re~e, prona{ao sam je tamo gde
               vrlo retko odlazimo. Tek kada Aleksandra sa
               posebnim sledom gestova pri|e Safiru, Viktor
               shvati da se radi o ne~em mnogo ozbiljnijem.
               Viktore, progovori Safir, kao pronalaza~u
               to~ka i dreseru liteskih `ivotinja,
               zahvaljujem ti {to si kraljevstvo mog oca
               spasio bede i mnogih nevolja. Kao
               Katarininom ocu, zahvaljujem ti {to }e{ da
               joj dozvoli{ da postane kraljica, to jest moja
               `ena.  Uprkos tome {to je Katarina o~ekivala
               da }e njen otac odmah da da pristanak, on se
               zamisli, dobro zamisli posmatraju}i ih pa`ljivo
               i dugo. Safire, obrati se princu skoro
               o~inskim tonom, {ta osim osvajanja i drugih
               dvorskih zanimacija zna{ da radi{? Poznaje{
               li dobro neki zanat? Safir se oseti uvre|enim.
               Katarina je znala da ga je Viktorovo pitanje
               taklo na najosetljivije mesto. Da poznajem
               dobro neki zanat, pocrvene od besa, da
               poznajem zanat! Zanatima se bave robovi
               moga kraljevstva, nije moje da ih izu~avam
               i njima se bavim. Ja ni~iji rob nisam! Car
               Viktor dohvati ko`u plave zmije obavijaju}i je
               deo po deo oko leve ruke. Ti ni~iji rob nisi,
               govorio je mirno Viktor, istina je. Ipak, da bi
               Aleksandra mogla da postane tvoja `ena,
               potrebno je da izu~i{ jedan od savremenih
               zanata. Uznemiren neo~ekivanom
               pote{ko}om, preprekom njegovoj ljubavi, princ
               izre~e hiljadu i jednu pretnju. Ako se tvoja
               ljubav sastoji od pretnji, progovori mudro
               princeza, onda  ja nikako ne}u da budem
               tvoja budu}a kraljica. @elela bih da poslu{a{
               moga oca. Upore|uju}i ono {to mo`e sa onim
               {to voli, princ Safir uvide da }e Aleksandra da
               postane njegova jedino ako pristane. Do|i,
               re~e mu Viktor, uzmi ko`u plave zmije! I
               vrati se, vrati ~im bude{ izu~io zanat za
               koga si nadaren.
  
  
 Installed on August 17th 1996.
  Installed on August 17th 1996.